Ili o povjesničaru Williamu Klingeru, kolekcionaru Alexanderu Bonichu, J. B. Titu i Irini Alexander
Naglo me je vratila u prošlost gospođa koja se telefonski raspitivala o udovici Williama Klingera, vezano uz problem nekretnine njegove majke u Opatiji. Taj čudan razgovor prizvao je duhove prošlosti i prisjetio sam se nekih stvari za koje sam mislio da sam ih duboko potisnuo u sjećanjima. William Klinger došao je u New York početkom 2015. zbog sudjelovanja na konferenciji o bivšoj Jugoslaviji, Drugom svjetskom ratu i poslijeratnom Balkanu. Pronađen je s prostrijelnom ranom glave 31. siječnja 2015. u Astoria Parku u Queensu. Umro je istog dana u bolnici Elmhurst. Njegov bliski prijatelj Alexander Bonich, kolekcionar starog oružja, priznao je da ga je ubio – nakon što je policija pregledala snimke sigurnosnih kamera i precizno povezala slijed događaja. Njihova neobična veza započela je u Rijeci. Bonich je Klingeru obećao prodati stan u Astoriji i pomoći mu kako bi dobio posao na sveučilištu. Klinger je prodao veliki stan u Rijeci i prebacio je inicijalnih 68.000 eura na Bonichev računa. Bonich mu je prodavao stan svoje majke – koji se uopće nije prodavao! – i spominjao je posredovanje u zapošljavanju – koje nije mogao osigurati! Uslijedila je žestoka svađa, koja je završila ubojstvom. To je jedino ubojstvo u New Yorku u kojem sam poznavao i ubojicu i ubijenog.
Gospodin Bonich došao je u Pomorski i povijesni muzej početkom srpnja 2012. godine. Razgovarali smo najmanje dva sata o Gabriele D’Annunziju, koji ga je, navodno, zanimao. Nisam mu vjerovao, ali kako je dosta znao o temi, nisam ga mogao ni ignorirati. Pričao je o sebi, Dubrovniku, starom oružju i fašizmu. I kako mu je D’Annunzio, nekako, seksi. Kad sam ocijenio da je razgovor besmislen, jednostavno sam ga ispratio iz Muzeja. S Klingerom je situacija bila bitno drugačija. William Klinger rođen je 1972. godine u Rijeci: njegov otac bio je podrijetlom iz Pakraca, a majka iz okolice Kastva. Nakon završetka talijanske gimnazije u Rijeci, studirao je na sveučilištima u Klagenfurtu i Trstu. Poslijediplomski studij završio je, uz posredovanje filozofa Nenada Miščevića, na Soroševom studiju u Budimpešti, a doktorirao je u Firenzi radnjom Pregovori o riječkoj naciji, od autonomizma do osnutka države 1848. – 1924.
Neko vrijeme radio je kao asistent na Odsjeku za povijest Sveučilišta u Rijeci, ali mu nije bio produljen ugovor. Surađivao je s rovinjskim Centrom za povijesna istraživanja. Živio je u talijanskom gradiću Gradisca d’Isonzo sa suprugom Francescom Boscarol i dvojicom sinova. Obitelj je uzdržavao radeći na naplatnim kućicama na auto-cesti, a povijesnim istraživanjima bavio se strastveno ali hobistički. S njim sam se obično susretao u Državnom arhivu u Rijeci. Uvijek sam imao osjećaj da se opravdava zbog nečega. Bio je slabašnoga karaktera i često je tražio da ga netko usmjerava i vodi. Intenzivno je radio u arhivima, naročito na partizanskim likvidacijama u Rijeci i Istri, kretao se po rubu tajnih službi i ispunjavao je želje udaljenih nalogodavaca. Doživljavao sam ga kao neurotičnog lutka na koncu. Često je odlazio u Beograd i Firenzu. Kad su mi dosadila njegova povijesna petljanja, napisao sam vrlo negativan osvrt na cijeli časopis Novi Kamov br. 1/2004. koji se na vrlo čudan način bavio problemima nacije. Glavni urednik časopisa bio je Ljubomir Stefanović, jedna od bizarnih figura riječke kulturne baruštine, čakavski pjesnik rođen u Beogradu 1950. godine. Središnja osoba projekta bio je filozof Nenad Miščević, anacionalni jugoslavenski nacionalist, a njegov tekst: Samoodređenje do odcjepljenja: od Češke do Rijeke, najavljivao je mračan blok. Klingerov udio u blatnoj kupki iznosio je tridesetak tiskanih stranica i uključivao je prijevod problematičnog teksta Luigia Peteanija: Proglas riječkog Talijanskog narodnog vijeća 30. listopada 1918. i princip samoodređenja naroda, razgovor s Peteanijem u Novari, te originalan članak Riječko državotvorstvo i Wilsonovih 14 točaka (str. 61-89). Između ostalog tada sam napisao: Klinger pak u svom tekstu ima nekoliko neobičnih tvrdnji. „Ako postoji nešto kao Južnoslavensko pitanje, zašto onda poricati i južnoslavenske interese pa i jugoslavenski narod kao prikladan nivo na kojem se ono rješava?“ Što je jugoslavenski narod nije baš najjasnije jer se pokazalo da ni sedamdesetak godina života u jednoj državi nije stvorilo takav narod. A koristiti termin na način kako ga je koristio Masaryk prilično je deplasirano 2004. godine. Je li to onaj narod koji je Klingerov kolega Arrigo Petacco opisao u svojoj uspješnici Egzodus (Mondadori, Milano, 2000; Durieux, Zagreb, 2003.): „Ukupno 12 milijuna podanika (1918.) koji su pripadali međusobno neprijateljskim etničkim skupinama (Srbi, Hrvati, Slovenci, Bosanci, Makedonci, Crnogorci, Dalmatinci, Morlaci, Kosovari, uz talijanske, austrijske i mađarske manjine), koje nije povezivala ni vjera, jer su dijelom katolici, dijelom pravoslavni, a dijelom muslimani… Unutarnja jugoslavenska situacija bila je: netrpeljivost između Srba, Hrvata i Slovenaca, povezana s težnjom za nezavisnošću svih naroda koji su je sačinjavali.“ (Književna Rijeka, br. 1/2005, str. 101) Poslije tog teksta dogodilo se nešto prilično neobično. Klinger me je počeo pozdravljati snishodljivo, kao umiljata pudlica koja traži novog gospodara!? Razgovarali smo nekoliko puta ozbiljno. Naš posljednji susret zbio se u caffe baru Galerija, u parku Državnog arhiva u Rijeci, u proljeće 2013. Ja sam sjedio tijekom cijelog dugog razgovora i polako sam pijuckao cappuccino, fiksirajući njegovu sitnu i nervoznu pojavu. Nemirne i neiskrene plave oči. On je stajao poput studenta na ispitu kod zlovoljnog profesora, koji je odmah raskrinkao svu dubinu njegovog neznanja. Znao sam da radi na knjizi o Josipu Brozu Titu i upozorio sam ga na Ruskinju Irinu Alexander (Sankt Peterbug, 1900.- Ženeva, 2002.), kao ključnu osobu koja je omogućila nagli uspon jednog nevažnog člana partije u sam vrh te ilegalne terorističke organizacije. Objasnio sam da je ona bila vlasnica prvog Titovog portreta, koji je izradio Moša Pijade u Lepoglavi i da ga nije držala u svom salonu zato što je bio umjetničko djelo! Upozorio sam ga i na njene knjige objavljene u Zagrebu – Svi životi jedne ljubavi (2003.) i Samo činjenice, molim! (2007.) – u kojima ima izuzetno zanimljivih priloga. Jedna svjetska dama, naša zgodna i zavodljiva Iročka – koja je ostavljala sličan utisak kao Ninočka (Greta Garbo!)iz davnašnjeg Lubitchevog filma! – znala je puno važnih i manje važnih političara i umjetnika. Ležerno je živjela u Zagrebu između dva svjetska rata i u svom salonu u Đorđićevoj 7 okupljala je poštenu lijevu inteligenciju od Miroslava Krleže, do slikara grupe Zemlja – Hegedušića, Postružnika, Tabakovića, Svečnjaka… a pripuštala je ponekad i reakcionare kao što je bio dirigent Lovro pl. Matačić. Suprug Božidar Aleksander bio je jedan od najbogatijih industrijalaca u Zagrebu, odvjetnik blizak HSS-u, koji je tolerirao koješta svojoj ekstravagantnoj supruzi. Miroslav Krleža bio joj je neko vrijeme ljubavnik. O tom složenom odnosu piše u svom najboljem romanu Na rubu pameti (1938.). Zahvaljujući njegovom nagovaranju, ona je pogurala Tita u sam vrh komunističke partije. Ne treba pri tome zanemariti ni njegove prodorne plave oči, kao ni poznavanje ruskog jezika. Talijanska obavještajna služba, u dokumentu iz 1936., pisala je o njoj kao o blagajnici Kominterne, koja distribuira novac koji je pristizao iz Moskve. Krajem 1936. godine u Beču je bio formiran Polit-biro u sastavu: Gorkić (generalni sekretar), Tito (organizacijski sekretar), Žujović, Čolaković, Leskošek. Neposredno nakon toga, u siječnju 1937., Tito je došao prvo do Krleže u Zagreb. Krleža je 1953. vrlo mutno sažeo taj konspirativni razgovor: „Govorili smo do u kasnu noć i danas, poslije mnogo godina, ne mogu da opišem sve elemente tog razgovora, tim više što se kretao uzduž i poprijeko o mnogim stvarima, ljudima i pojavama, na preskok i kao što se kaže: horizontalno i vertikalno, o svemu i još koječemu.“(!!!) (Titov povratak 1937., Borba, 25. 05. 1953., str. 5)
Tito je došao do Krleže kako bi mu zahvalio što je nagovorio svoju ljubavnicu Irinu Alexander da ga pogura ka vrhu komunističke partije! Tu je izvor Krležinog nedodirljivog položaja na diktatorovom dvoru poslije drugog svjetskog rata! A ne u njegovim knjigama! Klinger je otišao odmahujući glavom, ponavljajući „Kasno je, knjiga je u tisku“. Naime 2013. u Banja Luci (?!) izašla je knjiga Tito neispričane priče dvojca William Klinger-Denis Kuljiš. Denis Kuljiš cijeli tekst živo je oblikovao u maniri zagrebačke škole žutog tiska. Knjiga se sastoji od transkripta tv-serijala Veljka Bulajića u kojem se više ili manje pripiti diktator selektivno prisjećao pojedinih epizoda iz svog života. Tu su i iskazi Vladimira Velebita, Rodoljuba Čolakovića, Ivana Krajačića, Antuna Augustinčića, Milorada Jankovića (20 stranica!), Vladimira Bakarića… uz pokušaj interpretacije, a izdvaja se poglavlje Titov komunizam, koje je pokušaj globalnog sagledavanja uloge dječaka sa Sutle i njegove nepostojeće ostavštine. Ako izuzmemo različita krvoprolića po balkanskim gudurama. Nastavak – i završno poglavlje – žalosne priče naših Iljfa i Petrova, knjiga Titov tajni imperij, otisnuta je krajem 2019. u Zagrebu, na 730 stranica i predstavlja skribomansku novinarsku posvetu nasmiješenom diktatoru. Beskrajno nepismeni, neuredno nabacani, uglavnom nevažni citati u knjizi imaju isključivu funkciju povećanja broja kartica! Pročitao sam tu lepršavu knjigu i gotovo da mi je žao što nisam natjerao Klingera na malo više ozbiljnosti u radu. Mrtvu knjigu potpisuju dva mrtva autora. Ako se knjiga usporedi s formalno sličnom knjigom Lucy Hughes-Hallet o Gabriele D’Annunziju (The Pike, London, 2013., 700 stranica), onda se vidi da je nepismenost Josipa Broza Tita našla savršen odraz u dvojici autora koji ga nevješto mistificiraju. S druge strane D’Annunzio, nešto pismeniji i s neusporedivo više stila od lažnog bravara – i pravog cinkaroša! – dobio je i neusporedivo marljiviju, discipliniraniju i pismeniju autoricu. Koja piše na vrlo ozbiljnom engleskom jeziku. I koja je imala sjajnog pred-urednika u svom bratu Jamesu Hughes-Hallettu, poslovnom čovjeku koji je završio književnost na Oxfordu. On je – za dobro knjige! – prepolovio njen originalan rukopis! Svatko na kraju susretne Vraga kojeg zaslužuje! Ubojica Alexander Bonich osuđen je 2018. na doživotni zatvor.
