Američki politolog John Mearsheimer stručnjak međunarodnih odnosa poznat i kao “moderni Machiavelli”, je davnih 90.tih „spomenuo postojanje noćnog čuvara „ Night watchman „ ( u knjizi The Tragedy of Great Power Politics) u obliku svjetskog hegemona. Tada su zapadne demokracije živjele u miru zbog hegemonijskog položaja Sjedinjenih Država unutar NATO-a, koji je ublažavao učinke anarhičnog međunarodnog poretka, i potaknuo suradnju među njima. Naime, treba podsjetiti da Mearsheimer u sklopu teorije ofenzivnog realizma, smatra da je interakcija velikih sila prvenstveno vođena racionalnom željom za postizanjem regionalne hegemonije u anarhičnom međunarodnom sustavu. Kako ne povući paralelu između Mearsheimerove paradigme „ noćnog čuvara“ svjetskog hegemona, sa današnjom kaotičnom svjetskom situacijom narušenih međunarodnih odnosa u kontekstu zbližavanja Trumpove Amerike i Putinove Rusije? S pravom bi mogli govoriti o „nestanku noćnog čuvara“ svjetskog poretka s dezangažmanom SAD iz svoje dugogodišnje uloge „obrambenog kišobrana“ zapadne Europe i“ dobročiniteljske uloge“ u svijetu.
Šire preslagivanje geopolitičkih karata
Treba imati na umu da rat u Ukrajini kao prvi „globalizirani rat“ je sastavno dio šire geopolitičke rekonfiguracije globalnog poretka u kojem uspon Kine prisiljava Sjedinjene Države na preispitivanje strateških prioriteta. Washington želi pod svaku cijenu normalizirati odnose s Moskvom nauštrb interesa i legitimnih prava Ukrajine, kako bi spriječio Rusiju u snažnom povezivanju s Pekingom, dok Rusija traži jamstva za svoj geopolitički utjecaj u istočnoj Europi. Na drugu stranu, zemlje BRICS-a i globalnog juga, poput Indije i Brazila, pozivaju na deeskalaciju rusko-zapadnoga sukoba, tjerajući dvije supersile na razmatranje kompromisa. Saudijska Arabija u posredovanju rusko-američkih pregovora oko postizanja mira u Ukrajini, je odigrala ključnu ulogu u organiziranju diskretnih sastanaka ruskih i američkih diplomata. Na taj način, Mohammed bin Salman, nastoji ojačati svoj status regionalnog vođe i uravnotežiti svoje odnose između Zapada i Moskve. Saudijska Arabija se pozicionira kao posrednička sila i nastoji ostvariti utjecaj na globalnoj diplomatskoj sceni, istovremeno štiteći vlastite gospodarske i sigurnosne interese. Trump nastoji pridobiti Putina glede posredovanja u pregovaranju između SAD i Irana oko nuklearnog oružja, istodobno nastojeći spriječiti Rusiju da se učvrsti u regiji Srednjeg Istoka, posebice u Siriji i Sjevernoj Africi. Saudijsko posredovanje moglo bi biti prilika za Washington glede dobivanja jamstva o ruskom utjecaju na Bliskom istoku, uz očuvanje vlastitog savezništva s Rijadom i drugim arapskim državama.
Zbližavanje SAD i Rusije treba sagledavati u kontekstu pokušaja Trumpova velikog resetiranje geoekonomskih i geopolitičkih odnosa na širem makro-regionalnom i globalnom planu. Sjedinjene Države razmatraju resetiranje s Rusijom, čak i ako to ide na račun Europljana. Trump gura Europu u preispitivanju svoje obrambene ovisnosti o Sjedinjenim Državama, a neki to vide kao priliku za jačanje svoje neovisnosti, dok se drugi boje slabljenja transatlantske veze.
Na pomolu Jalta broj 2?
Zbližavanje Trumpove Amerike s Putinovom Rusijom koji neki nazivaju „Jalta broj 2“ , izaziva zabrinutost, posebno u Europi. Takav bi dogovor mogao uključivati redefiniranje i podjelu geopolitičkih zona utjecaja, potencijalno na štetu europskih saveznika Sjedinjenih Država. To bi bio scenarij vraćanja na model velikih geopolitičkih blokova i utjecajnih sfera. Trump koji vodi tranzacijsku „Big stick“ diplomaciju (mrkva i batina) s isključivo merkantilističkog stajališta iz 18.stolječa, smatra da su Kanada i Američki zaljev umjesto Meksičkog zaljeva te južna hemisfera, sastavni dio američkog kontinenta, dok bi se Rusiji prepustilo kontrolu nad svojim „bliskim strancem“ u Euroaziji, uspostavom sigurnosnog kordona istočne Europe, od Estonije do Moldavije.
Normalizacija vanjskopolitičkih diplomatskih odnosa između dviju velesila SAD i Rusije nisu novitet, i često u danom kontekstu i trenutku odgovara konvergiranju zajedničkih interesa. Naime, treba podsjetiti da su od drugog svjetskog rata održana 32 sastanka na vrhu ruskih (ili sovjetskih) i američkih šefova država, u prosjeku jedan svake dvije i pol godine. Brojni su primjeri tijekom hladnog rata, zahlađivanja i zatopljenja američko-ruskih odnosa. Krajem 1970-ih, američko-sovjetski odnosi su ušli u „détente” fazu, u razdoblje opuštanja – a pokretačka snaga bila je Konferencija o sigurnosti i suradnji u Europi. Rezultat je 1975. godine bio Helsinški sporazum, koji je Zapad i Istok obvezao na dijalog i djelomično prihvaćanje međusobnih strateških interesa. Međutim, još rano je ustanoviti da li će takvo zbližavanje između Trumpa i Putina, iz interesnog i oportunističkog oblika, prerasti na duži rok, u pravo savezništvo koje podrazumijeva i zaključivanje formalnih ugovora o partnerstvu s određenim obvezama i jamstvima.
Obrnuta „Nixonova doktrina“
Zbližavanje Trumpove administracije s Putinovom Rusijom podsjeća na obrnutu „Nixonovu doktrinu“ kada je želeći okončati Vijetnamski rat, Nixon sa svojim savjetnikom za nacionalnu sigurnost, Henryjem Kissingerom nastojao pokrenuti povlačenje američkih oružanih snaga u Aziji i primijeniti određenu realpolitiku u odnosima s neprijateljskim blokom: Nixonova administracija odlučila se odmaknuti od preuskog okvira ideologije – u ovom slučaju, sustavnog obuzdavanja komunističkih režima – kako bi primijenila pragmatičniju politiku ravnoteže odnosa moći. Dakle, odluka o obnovi dijaloga s kineskim komunističkim režimom, između ostaloga radi protuteže utjecaju Moskve.
Nixon i Kissinger su vjerovali da je potrebno preispitati globalni geopolitički poredak, posebice ozbiljno razmotriti službeno ponovno otvaranje dijaloga s Pekingom. Cilj je bio svakako ponovno uspostaviti predugo prekinute izravne diplomatske odnose, ali i pronaći moguće rješenje za okončanje Vijetnamskog rata i uravnotežiti američko-sovjetski frontalni odnos koristeći Kinu kao korisnu protutežu. Tako su Nixon i Kissinger razvili koncept “trodimenzionalne diplomacije“, a Trumpov pristup, u sličnoj trokutastoj igri, nastoji obrnutim pristupom ( Nixon je nastojao pridobiti Kinu) , normalizirati odnose i pridobiti Putinovu Rusiju kako bi neutralizirao gospodarski i geopolitički uspon Kine.
