Piše: Zoran Maljković
Baš ovih dana navršava se točno šest godina kako je predstava Zagrebačkog kazališta mladih Eichmann u Jeruzalemu najbolje, najzaokruženije i najmoćnije dramsko djelo koje možemo vidjeti u Zagrebu, doživjela svoju premijeru. Neki mu se dan doduše približila i predstava Otac, Kći i Duh Sveti u Kazalištu Kerempuh, pa se s velikom pažnjom iščekivala premijera predstave Zločin i kazna prema romanu Dostojevskoga u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu i to opet u režiji Jerneja Lorencija, koji je režirao i Eichmanna u Jeruzalemu. Predstava nije nadmašila prethodnika, ali je nedvojbeno važna za suvremeni hrvatski kazališni trenutak.
Lorenci je zacijelo postigao što je želio, isprovocirao je publiku, društvene mreže gore, pokazao je jedno novo kazalište (doduše, novo samo nama, jer on tako radi godinama) svježe, vitalno i drugačije koje, kako stvari stoje, nije prikazano na pravoj adresi, ni publici spremnoj na ovakav iskorak. Siguran sam je da je predstava prikazana u kazalištima par stotina metara lijevo ili desno od HNK ona bi danas bila slavljena kao veličanstven kazališni čin. Ovako se nasukala na oštru hrid očekivanja publike koja od kazališta traži nešto drugo i očito nije spremna u ime svog kazališnog angažmana učiniti više od odijevanja bunde i kićenja ogrlicom.
Sva ona publika koja godinama rogobori da je HNK previše staromodan i klasičan i da se ne prilagođava vremenu sada je došla na svoje i interes je pokazala time što su prije premijere sve izvedbe zakazane za ovu sezonu bile rasprodane. A onda odjednom veliki šok i nevjerica…
Kazalište odavno nije mjesto ugode i opuštanja (osim onih žanrovski profiliranih) već mjesto provokacije i propitivanja (npr. ZKM je uspješan u tome već desetak godina i ne posustaje). I stoga je potrebno pripremiti se za odlazak, saznati nešto o redatelju, njegovoj poetici, načinu rada i procesu pa makar, na kraju i zaključiti da se predstavu neće ni pogledati i odustati. Doista nema smisla ići na predstavu za koju smo svjesni da nas neće zanimati. A isto tako ima smisla upustiti se u neku novu kazališnu avanturu na koju nas upravo Lorenci poziva. I biti spreman za to.
Nova su vremena, novi redatelji, novi glumci, a samo je Dostojevski vječan i, slobodno se može reći, genijalan i ako ga se, i kako god da ga se okrene, podjednako se u njemu može naći dovoljno onoga što nas se danas tiče, samo je pitanje načina na koji će nam se danas to (i što točno od sveg obilja) prikazati.
Lorenci, kojeg, navodno, nazivaju kazališnim anarhistom (iako mislim da bi mu higijeničar bilo prikladniji naziv) odlučio se za vrlo radikalan, ali istovremeno i umjetnički legitiman i višestruko opravdan pristup ovom djelu.
Godinama gledamo (često i nemušte) dramatizacije romana koje po svaku cijenu, pa i nasilno proznu formu romana žele prebaciti u dramsku, a Lorenci se odlučuje upravo na suprotno, svoj kazališni čin on podređuje prozi i geniju slavnoga pisca i poništava/izostavlja mnoge neizostavne dramske čimbenike (dijalog, sukob, dramsku igru). Glumci tako uglavnom sjede na stolcima i (većinom) napamet izgovaraju tekst iz slavnoga romana spominjući čak i broj stranice na kojoj se taj tekst nalazi (čini mi se iz Frakturina izdanja u prijevodu Tanje Radmilo). Iako bi se to naizgled moglo nazvati scenskim čitanjem/izgovaranjem ili (kad bi se ugasila svjetla) radio-dramskom formom, redateljevo inteligentno vođenje (ima tu svoje prste i dramaturg Dino Pešut) uvlači nas nekim nevidljivim silama u svijet s pozornice i imamo osjećaj da smo i sami sudionici ove velike priče. Upravo ta, isključivo redateljska, magija najzaslužnija je da ova naizgled neatraktivna inscenacija ni jedan trenutak nije dosadna ni besmislena i da se čitava pripovjedna nit romana lako i točno prati ne samo s velikim zanimanjem već i iščekivanjem ‘što će biti dalje’. A, rekao bih, da je taj gledateljski angažman da ne sjedi pasivno i promatra slike (koje je redatelj svjesno odbacio) već da i sam pomalo pati bila i redateljeva želja. Ima u predstavi mnogo toga što bi površnog gledatelja moglo iritirati dok će onaj zahtjevniji i pripremljeniji shvatiti značenje svih ili bar većine poruka. Da je Lorenci u tom uspio pokazuju i suze nekih gledatelja.
No koja će sudbina zadesiti ovu predstavu tek ćemo vidjeti budući da se iz premijerne reakcije može malo toga zaključiti. Naime premijerne izvedbe često napuni i nekazališna publika (spremačice, rodbina, prijatelji, susjedi pozvanih) koja je spletom okolnosti dobila ulaznicu za premijeru pa dolazi vidjeti premijerni šušur, pseudoglamur, pokojeg celebrityja i popiti besplatnu čašu vina). Taj dio publike nije bio spreman za ovako složen pristup Dostojevskom pa je dio gledatelja napustio gledalište u pauzi i za nadati se je da će na ostale izvedbe dolaziti pripremljenija i posvećenija publika. Lorenci ne misli puno na gledatelja dok režira, ali računa ne njega, na njegovo obrazovanje, interes za temu i kazališni čin, iskrenost i posvećenost koju pokazuje ulaskom u zgradu kazališta kao dio vlastita angažmana u predstavi kojoj će nazočiti.
Lorenci kao temeljni motiv koristi Raskoljnjikovljev san u kojem sanja da kao mali dječak gleda ljude koji ubijaju onemoćalog konja i svoju nemoć u molbama i preklinjanjima ti ljudi ga poštede. Simbolika nevinog konja/pojednica i ljudi/društva u ovoj ključnoj sceni postaje pokretač Lorencijeve ideje do konca predstave pa tako čujemo rzanje konja, Raskoljnikov je veći dio predstave u trku (u mjestu), a na kraju na pozornicu stigne i velika fotografija velike konjske glave.
A sudbinu konja poslije na sebe preuzima Raskoljnikov premda je i sam ubojica.
Raskoljnikov kao i u romanu i u predstavi ostaje treće lice, govori jako malo, a sve o njemu saznajemo iz teksta koji izgovaraju glumci. Sonja Marmeladova, kao mnogima dragi lik, također ne izgovara niti jednu riječ (kao Sonja) već samo na kraju u dijalogu (dopisanom) kojim se uspostavlja zajedništvo ova dva važna lika, a koji su do tog trenutka samo (fizički vrlo zahtjevni) simboli patnje i trpljenja. Tek tom trenutku Lorenci pribjegava dijalogu jer mu je i zajedništvo također jedna od tema kojom se bavi i u njoj vidi izbavljenje za ljudski rod. To vidimo i u sadržajnom smislu i ali u formalnom jer kazališni čin gotovo nikada ne napušta (na duže) niti jedan sudionik predstave. Zato sve pohvale mladim glumcima Tei Ljubešić i Ivanu Grliću i zahvalnost što su uopće pristali na ovakve uloge u kojima je više do izražaja došla njihova fizička sprema i koncentracija, a manje mogućnost da pokažu glumački talent i sposobnosti. No vjerojatno su shvatili da jedna predstava u procesu s Lorencijem vrijedi koliko i godina na studiju glume, ako ne i više.
U predstavi (ako se dobro sjećam, Alma Prica) čita ne samo Raskoljnjikovljev zapis u kojem ljude dijeli na ‘obične’ i ‘izuzetne, već i slične ‘manifeste’ iz drugih djela Dostojevskog poput Mladića, Bjesova (posebno onoga što govore Verhovenski i Šatov i što bi danas i Putin rado potpisao) i Poniženih i uvrijeđenih. Ova šetnja opusom slavnog pisca ujedno i govori da su sva njegova djela ustvari jedno veliko djelo/ideja/sustav kojim dominira, kako navodi dramaturg Dino Pešut istraživanje dihotomije između očaja i nade i u kojem je Dostojevski samo mijenjao likove i izmišljao priče kako bi iznio svoje stavove. Zato je dobro da su nas Lorenci i Pešut podsjetili na to, kao i da su ostali disciplinirani u smislu razvedenosti radnje pa se npr. samom istragom ubojstva i sudbinom Sonjine obitelji bave minimalno, a upravo su ti dijelovi i nekim ranijim kazališnim interpretacijama znali odvlačiti pažnju od glavne priče i lika.
Ideja da glumci izgovaraju tekst romana također je izvrsna, ponajprije zato jer su odbrani ponajbolji glumci sugestivnog i autonomnog glumačkog izričaja čije nam riječi i poslije predstave odjekuju u ušima. Toga vjerojatno ne bi bilo da se igralo ‘klasično’ jer ne bi bilo mnogih proznih rečenica koje ovako, kad smo ih čuli bolje i dulje pamtimo baš zato jer smo ih čuli izgovorene na ovako poseban način.
Lorenci, čini se, nije nametao glumcima ništa u smislu njih samih niti inzistirao na nekom zajedničkom glumačkom govornom konceptu već ih pustio da budu ono što jesu, a to što smo od njih dobili prava je svečanost, svatko se pokazao najboljim u svome stilu scenskog govora i opušteno nam na svoj način i iz sebe govorio rečenice iz slavnoga romana.
Ksenija Marinković je poput neke drage guvernante koja zavodljivim i umirujućim rečenicama odmah u početku opisuje ubojstvo sjekirom, Alma Prica (čiji su monolozi već odavno glazba) izgovarala je dijelove i iz drugih djela Dostojevskog, a Iva Jerković Oreški je (sad smo tek otkrili divotu i čistoću njezina glasa) čak u svojim monolozima uvela, uvjetno rečeno, dramsku formu odglumivši neke replike. Milan Pleština, koji prečesto dobiva uloge nervoznih i hiperaktivnih likova, napokon je dobio priliku da ga opet čujemo u svoj ljepoti njegova scenskoga govora koji dugo nije imao priliku pokazati ovako dosljedno iz sebe i u ovakvu trajanju. Njegov praskav i intenzivan izgovor bio je također jedan od modela kako se može čitati Dostojevskog naglas i svaka njegova izgovorena rečenica (a pogotovo duži niz) podsjećaju nas kakvog glumca imamo u Zagrebu, a možda nedovoljno ima prilike pokazati širinu svog talenta. Igor Kovač, međutim, svoje rečenice izgovara opuštenije, gotovo na razini svakodnevnog i uličnog govora, ali nikada bez pažnje i usredotočenosti na ono što izgovara pa tako imamo prilike čuti Dostojevskoga na jedan moderan i pomalo neočekivan, ali točan način. Luka Dragić možda je najdramskiji u svojim monolozima i možda je baš zato i dobio one koji su posebno važni za razvoj priče i uspijeva nas svojim točnim, promišljenim i osviještenim rečenicama držati na rubu stolca.
Iz svega ovoga se vidi da publika ne mora imati straha od ‘koncertne izvedbe’ Zločina i kazne jer će dobiti (i zapamtiti) mnogo više nego od neke, pa čak i ‘uspjele’ dramske izvedbe. Ova je predstava postavljena u čast tekstu, a ne kazalištu. Oko toga se možemo slagati ili ne, i imamo pravo reći dopada li nam se ili ne, ali nitko nema pravo reći da je predstava loša ili promašena.
Moram priznati da sam i sam iznenađen svježinom i originalnošću ove predstave, kao i (već navedenom) njezinom neobjašnjivom magijom kojom nas uspije uvući kao i time da sam joj možda i previše sklon (s pravom), a to možda i dolazi od toga da sam zbog prirode posla u bliskoj prošlosti morao ponovno pročitati i Idiota i Braću Karamazove i Bijesove te Zločin i kaznu (po treći put) pa da sam možda, silom prilika, imao bolje temelje od ostatka publike. No od ljudi do čijeg mišljenja držim (teatrolozi, rusisti, glumci) potvrdili si mi da i je i njih predstava do kraja uvukla u svoj svijet. Posebno vesele komentari mladih ljudi i studenata koji su jedva čekali nastavak predstave i uzbuđeno komentirali u pauzi.
Zato ako se spremate na ovu predstavu (od jeseni, jer ulaznica više nema, ali ako budete stvarno jako uporni možda i dođete od njih) dobro se pripremite, pročitajte nešto o ovome romanu i dodatno se informirajte (najbolje bi bilo pročitati roman ponovno, ali ako ne budete prije, nakon predstave ćete sigurno) jer će tek tada svi slojevi i značenja doprijeti do vas. Ova predstava nije slikovnica, već inicijacija u svijet jednog genijalnog pisca koju gledatelj mora željeti doživjeti i biti spreman na nju.
