Europa se mora resetirati i trgnuti i to je u ovom trenutku jedino važno. Poruke koje stižu poprilično su jasne. SAD više ne želi financirati europsku obranu što za Europu nikako nisu dobre vijesti. Tim više što se otvoreno govori o mogućnosti povlačenja američkih vojnika iz Europe što bi uzdrmalo NATO. Sve to dolazi u trenutku kada je Europska obrana na najnižim granama, a vojni analitičari tvrde da je slabija nego u vrijeme hladnog rata.
Europa kao da je prespavala desetljeća i desetljeća, a ono malo što je bila budna bavila se temama koje nemaju nikakav presudan značaj, ali za koje su potrošene milijarde. Tako se Europa, bez SAD-a, nije bila u stanju postaviti kako treba prema mnogim krizma i ratovima pa ni prema srpskoj agresiji na Hrvatsku i BiH devedesetih prošlog stoljeća. Spavala je Europa i 2014. kada je Putin anektirao Krim.
Vjerojatno bi još spavala da Trump nije promijenio odnos SAD-a prema Ukrajini, ali i odnos prema EU. Voda koja je došla do grla prisila je Europu da brzinski mijenja prioritete. U tom kontekstu, jasno je da plan ReArm Europe/Readiness 2030 te planirano ulaganje od 800 milijardi eura u obranu, nasušna potreba. Europa je, napokon, postala svjesna nekoliko činjenica. Najvažnija je ta da sigurnost nema cijenu, a da sigurnost građana jamči isključivo vlastito naoružanje i razvoj novih tehnologija, a ne nekakve woke doskočice. Kao i to da nije bilo mudro sebe dovesti u situaciju da vlastitu sigurnost podredi banalnostima, da ovisi o državi izvan europskog kontinenta i da reagira tromo na ozbiljne ugroze u vlastitom dvorištu. I ne, nije to samo agresija na Ukrajinu već i pitanje migracija koje su ozbiljno poljuljale sigurnost Europe, njenih gradova, ekonomije i stanovništva. U situaciju ugoze Europa je sebe sama dovela. Godine benevolencije prema ozbiljnim sigurnosnim propustima i odmahivanje rukom na ozbiljne probleme uz istodobno forsiranje potpuno nebitnih tema – dolaze na naplatu.
Prije koji tjedan, nakon što je američki potpredsjednik Vance na sigurnosnoj konferenciji u Münchenu među ostalim ozbiljno kritizirao Europu zbog takvog ponašanja, mnogi europski čelnici propeli su se na prednje noge. U redu, možda je Vance zadnja osoba na svijetu koja bi mogla bilo kome išta reći, a kamoli docirati, no činjenica je da je rekao samo ono što svi mi dobro znamo, a to je da je Europa postala impotentna u svakom pogledu.
Mogu se briselske elite sablažnjavati koliko god žele, ali europske politike zadnjih desetljeća nisu bile daleko od obične gluposti. Da, Europa je ulagala baš u gluposti, forsirala nategnutu woke ideologiju, debelo se udaljila od nekadašnjih vlastitih ideala među kojima je i demokracija. Pa je tako bez zadrške kršila slobode ljudi koji se nisu uklapali u njen novovjeki woke narativ. U vjetar su se bacile milijarde eura da se ljudima nametne nešto bespotrebno i da ih se uvjeri da je – car gol. Cenzura u medijima vratila se na velika vrata pa i legalizirala putem izmišljotine kao što su to fact checkeri koji su najednom postali mjerilo istine, a stigmatiziranje onih koji misle drugačije, postala je praksa. Zato, sve ono što je nekoć predstavljala zapadna civilizacija, današnja Europa nije.
Europa se zapetljala u klupko laži o idealima kojih odavno nema. Do te mjere da je spremna negirati čak i znanost ako joj se znanost ne uklapa u narativ. Počela se bojati vlastitih građana i nekadašnjih vlastitih postulata. Takva jadna Europa pokušavala je nametnuti nekakav briselski meta jezik, izmišljala politike kojima će tlačiti vlastite narode, a one koji se usude progovoriti i one koji adresiraju problem etiketirala kao ekstremiste, fašiste, naciste, desničare… A onda su se čudom čudili zašto ljudi glasaju baš za njih. Jednostavno je, glasali su za desne političke opcije, ne nužno zato što misle da su takve političke sposobne sve riješiti već zato što su jedine govorile o problemima koji muče građane. Mainstream stranke to više nisu dopuštale, a radi vlastite komocije odrekle su se ljudi i postale same sebi svrhom. Šutjele su tako godinama o problemima s migrantima, mahom iz arapskih i afričkih zemalja, koji su u Europu pušteni bez ikakvog kriterija, provjere i potrebe. Nije se smjelo ni zucnuti, uputiti kritiku bez da vas netko etiketira kao fašiste. A dovoljno je pogledati gdje su danas te „otvorene“ zemlje. Od Švedske, Belgije, Nizozemske, Njemačke, Francuske čije vlasti danas ne mogu kročiti u pojedine kvartove i u kojima je terorizam čest.
Europa je pilila granu na kojoj sjedi, a sada kada se drži o niti, nastala je panika. Dobro će biti ako je naučila lekciju jer sustav koji je nekada jamčio zaštitu, na klimavim je nogama.
