Piše: Jakov Blagojević
Od svih vijesti koje su ovih tjedana stizale iz Beograda možda i najnevjerojatnija bila je najava Aleksandra Vučića da će pozvati američku i rusku sigurnosnu službu FBI i FSB da provedu istragu je li 15 minuta šutnje na velikom protestu koji se nedavno održao u Beogradu, bilo prekinuto aktiviranjem zvučnog topa.
Prije nešto više od stotinu godina – 1914. godine Kraljevina Srbija odbila je zahtjev Austro-Ugarske Monarhije da na njezinom teritoriju provede nezavisnu istragu o ubojstvu svog prijestolonasljednika nadvojvode Franje Ferdinanda i njegove supruge Sofije. Ta odbijenica dovela je do skore objave rata koja je potom izazvala najveći sukob u dotadašnjoj povijesti čovječanstva – Veliki rat, koji danas znamo i kao Prvi svjetski rat.
Iako ne treba izostaviti činjenicu da ni odbijenicu iz 1914. Srbija nije donijela sasvim autonomno, pa je čak i sam tekst napisan od strane britanskih službi, kao ni činjenicu da je nota bene doista i bila odgovorna za ubojstvo, među ostalim i hrvatskog prijestolonasljednika, ipak je prije gotovo 121 godina u Srbiji postojalo, makar i na simboličkoj razini, puno više svijesti o samostalnosti, suverenosti, državnosti.
Te 1914. karađorđevićevska je kraljevina bila Balkanskim ratovima okuražena država s planovima za veliko proširenje vlastitog teritorija. No, kad bi te planove u nadolazećim desetljećima i ostvarivali, vrlo brzo bi izazivali otpor kako drugih naroda koji bi se našli pod njihovom čizmom, tako i velikog broja Srba koji su se protivili beogradskom hegemonizmu i nasilju. Srbijanski je prostor tako samo u proteklih 30-ak godina ostao osiromašen za tolika područja koja su se nastojala djelomično ili u cijelosti uključiti ili asimilirati u Srbiju – Makedonije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i naposlijetku Kosova.
Srbija je danas nakon najmanje 120 godina neuspješne politike prazna ljuštura bez vizije, država koja je pokrenula i izgubila sve ratove koji su se vodili tijekom raspada Jugoslavije, država na protestu protiv čije su se vlasti na prosvjedu, na strani studenata pojavili i veterani. Veterani ratova koji se, prema službenom narativu, nikada nisu dogodili. Veterani od kojih niti jedan nema dijagnosticiran PTSP budući da bi postojanje PTSP prejudiciralo srbijansku agresiju na Hrvatsku i Bosnu u Hercegovinu.
Srbija je danas država koja se diči svojim prijateljstvom s Rusijom kojoj nije uvela sankcije, ali zato uredno preko trećih država prodaje oružje Ukrajini. Srbija je država koja optužuje zapadne sile za provođenje obojene revolucije u toj zemlji, ali istodobno tim istim silama omogućava dugoročnu eksploataciju litija. Srbija je država koja prosvjeduje što nije konzultirana oko sklapanja vojnog saveza između Hrvatske, Albanije i Kosova jer se u slučaju potonjega radi o „njihovoj južnoj pokrajini“ koja je u preambulu njihova Ustava upisana kao sastavni i neodvojivi dio Srbije, dok istodobno provodi sporazum u kojem stoji da se ne će protiviti prijemu Republike Kosovo u međunarodne organizacije.
No, prijepor oko uporabe zvučnog topa nije samo pokazatelj do koje se razine srozala suvremena srpska država i njezin pojam suverenosti. On je i primjer potpunog kraha povjerenja ne samo u institucije, već i kraha povjerenja između svih dionika društva međusobno. Vučićev poziv inozemnim institucijama da utvrde što se zbilo na prosvjedu odražava realno stanje društva u kojem više ne postoji niti jedan čovjek, niti jedna institucija, organizacija, stranka, medij koji bi imao kakav-takav autoritet i legitimitet, kakvo-takvo povjerenje u istinitost i objektivnost vlastitih sudova. U tom kontekstu, čini se, da danas izvještavajući iz Srbije, ne bi pogriješili kada bi preuzeli naslov slavne knjige Ante Cilige o Sovjetskom Savezu iz 1938. – U zemlji velike laži.
Na srbijanskim se ulicama ovih dana doista zlokobno ostvaraju riječi ideologa srpskog nacionalizma Dobrice Ćosića koji je rekao „Laž je u samom biću Srbina“. I doista, kada se na promatranje uzme samo navedeni događaj shvaća se da istina u raspravi o njemu nema baš nikakvu vrijednost. Bitni su samo goli odnosi moći. Nije pitanje što, nego za čije dobro?
Ne treba stoga u razmatranju izostaviti niti činjenicu da je srbijanska policija po tko zna koji put pod kontrolom Miloševićeve stranke, danas Socijalističke partije Srbije Ivice Dačića, ministra unutrašnjih poslova. Dačićevi stranački vojnici ovih su se dana, gle čuda, razmili po tzv. opozicijskim medijima ne bi li stvorili privid otklona prema Vučićevom SNS-u i njihovoj politici. Čini se da je politički svizac i nekadašnji Miloševićev stranački portparol Dačić koji je u Srbiji na vlasti neprekidno od 2002. godine, nanjušio tektonske promijene koje nastupaju u zemlji velike laži, pa se nastoji „ušlepati“ na vlak promjena baš kao što je Milošević reformirao komunističku partiju začinivši je agresivnim nacionalizmom i baš kao što je on sam Miloševićev nacionalsocijalistički SPS obukao u proeuropske skute.
Bilo da se po pitanju topa radilo o unutrašnjoj diverziji, o akciji tajnih službi ili pak o propagandisitčkom spinu jedne, druge ili pete strane, jedno je sigurno. Vučićev je režim u fazi rapidnog truljenja, a s njim unisono trunu i razorene državne institucije i sve druge organizacije poput medija i civilnog društva koji su usisani u njegovu orbitu. Proporcionalno s truljenjem cijelog Vučićevog nakaradnog sustava trunut će i kompromis između strahovito raznorodnog društvenog pokreta otpora koji uključuje anarho-liberalne i socijalističke skupine kao i nacionalističke šovinističke grupacije, kosovske zavjetnike i navijačke bande ujedinjene u želji za smjenom aktualnog hazjajina. Za pravu promjenu u Srbiji bit će potrebna potpuna promjena političke paradigme. U suprotnom će se povijest nastaviti ponavljati.
