Piše: Smiljana Škugor Hrnčević
„Kazališni reformator Stjepan Miletić“ naziv je okruglog stola koji su u čast tom kazališnom fantazistu s kojim je hrvatska kazališna scena iz amaterizma iskoračila u profesionalizam zajednički organizirali zagrebački HNK i Matica hrvatska.
Održan je u ponedjeljak u HNK-u, a o Stjepanu Miletiću, uz domaćine intendanticu dr. sc. Ivu Hraste Sočo i predsjednika Matice hrvatske akademika Miru Gavrana govorili su panelisti dr. sc. Ana Lederer, akademci Krešimir Nemec i Boris Senker , te dr. sc. Lucija Ljubić i dr. sc. Martina Petranović.
Stjepan Miletić rođen je u Zagrebu 1868. a s 40 godina umro je u Munchenu. Filozofiju je doktorirao u Beču. Četiri godine od (1894.-1898) bio je intendant HNK-a u Zagrebu za koje je proveo niz reformi. Uveo je funkciju intendanta, čitaće probe, fiksirao desetomjesečnu kazališnu sezonu te organizirao gostovanja inozemnih ansambala. Posebno se zalagao za razvoj repertoara, uvrstivši djela hrvatskih klasika – Držića, Gundulića i Palmotića te radove suvremenih autora poput Vojnovića. Na njegov poticaj izvođena su i djela europskih i svjetskih dramatičara – Shakespearea, Molierea, Ibsena, Čehova i Schillera. U operni je repertoar uvrstio Beethovena, Mozarta, Čajkovskog i Wagnera, a zaslužan je i za praizvedbu Porina Vatroslava Lisinskog. Miletić je ulogu redatelja uzdignuo na umjetničku razinu. Rad mu je bio utemeljen na realizmu. Kao književnik napisao je nekoliko drama Grof Paližna, Tomislav i Pribina. Već za 19 godina počeo je pisati kazališne kritike i feljtone. Kasnije je pisao i memoarske zapise objavljene u knjizi Hrvatsko glumište.
Bio je vjesnik promjena i glasnik kulture i umjetnosti
Pozdravljajući nazočne intendantica Iva Hraste Sočo navela je da je Miletić reformirao hrvatsku kazališnu scenu. Bio je vjesnik promjena i glasnik kulture i umjetnosti, povezivao je nacionalnu tradiciju s europskom kulturnim strujanjem, stvorio snažnu umjetničku platformu na kojoj su se kasnije razvijale brojne generacije hrvatskih umjetnika, jednom riječju uspostavio je temelje hrvatskoga kazališta. Upravo se stoga danas prisjećamo Stjepana Miletića i odajemo mu priznanje, naglasila je Hraste Sočo.
Podsjetivši da je ovo treći okrugli stol koji su zajednički organizirali HNK i Matica hrvatska (prvi je bio o Miroslavu Krleži, drugi o Milanu Begoviću) Miro Gavran je istaknuo da je Stjepan Miletić neizostavna osobnost hrvatskog kazališta. Njegovim dolaskom hrvatsko kazalište je iskoračilo iz amaterizma u profesionalizam. Prisjetivši se da je kao student dramaturgije s velikim užitkom pročitao knjigu Hrvatsko glumišteu kojoj su Miletićevi memoarski zapisi, rekao je da je preporuča svakom tko se ima namjeru baviti kazalištem. Navodeći da zagrebački HNK ove godine obilježava 130 godina svoje zgrade te da se istodobno na nacionalnoj razini obilježava 1100 obljetnica Hrvatskoga kraljevstva rekao je da je tim povodom Matica hrvatska nedavno objavila prvu Miletićevu knjigu Tomislav, prvi hrvatski kralj (1902). To je prigoda da o Miletiću progovorimo kao o kazališnom reformatoru, rekao je Gavran dodavši da je Miletić bio izuzetna osobnost. Volio ga je i naš profesor Nikola Batušić i volio je studentima govoriti o njemu. Pa evo jedne od tih priča. Bio je jedan od najbogatijih ljudi koji je svoje novce trošio na kazalište. Kada bi otišao u Pariz nije iznajmio jedan stan u hotelu već čitavi kat.
No, istaknuo je Gavran, ti posjeti europskim metropolama nisu bili samo turistički već je tamo posjećivao kulturne događaje. Tako je nakon što je u Parizu gledao predstavu Cyrano de bergerac, istu nakon godinu dana postavio u Zagrebu. Taj nas je čovjek zaista povezao s Europom i napravio ogroman iskorak u kazališnoj djelatnosti, zaključio je Gavran.
Moderator okruglog stola Krešimir Nemec istaknuo je da je sve s Miletićevim životom vezano za kazalište. S 15 godina napisao je prvu dramu, već s 19 pisao je kazališne kritike, a s 26 postao je intendant. No, ta je era trajala samo četiri godine, smijenjen je, iako je u kazalište uložio i ogromni dio svog novca. Bio je poklonik – Shakespearea. Pisao je drame i polovicu njih na njemačkom jeziku. Imao je i kritičare, pa je tako, podsjetio je prof. Nemec, Antun Gustav Matoš za njega rekao da je eklektik. Govoreći o njegovoj knjizi o kralju Tomislavu naveo je da je vrlo opsežna i da je u sadržaj uključio sve tadašnje europske centre moći. Zbog svoje opsežnosti djelo nije bilo prikladno za izvedbu, no ipak se to dogodilo, nakon njegove smrti 1913. u Zagrebu. Izvedena je u Osijeku i Sarajevu, a zadnji put 1947.
Riječ je o velikom imenu hrvatske kulture, rekla je Ana Lederer, prva žena intendantica u Hrvatskoj. Svim profesorima kazališta i teatrologije putovi vode do Miletića. Bio je sam sebi institucija. Prisjetila se i da je nekadašnji intendant Georgij Paro napisao fiktivni dijalog s Miletićem objašnjavajući mu nastojanja da HNK održi na njegovu vrhunskom putu intelektualizma. Bio je Miletić usamljenik po vlastitom izboru, iz kazališta je otišao ogorčen. Tek nakon šest godina po odlasku iznio je javnosti svoj doživljaj u eseju „Politika i polemika“. No, njegovo intendantsko razdoblje hrvatsko kazalište bilo je ustrojeno po svim europskim mjerilima, navela je Lederer.
Akademik Boris Senker rekao je da se kroz sva Miletićeva djela provlači Shakespear, a uostalom i svoj je doktorat posvetio tom dramatičaru. U svojim je kritikama pisao o njegovim dramama koje je gledao u europskim kazalištima, Romeu i Juliju, Kralju Learu, Hamletu. Napisao je da je Hamlet luđak koji se vlastitoj ludosti ruga. U tim je kritikama iznosio svaki detalj, ono što je izostavljeno iz originalnoga teksta. Za njegove intendanture postavljeno je 16 Shakespeareovih drama, a Hamlet četiri puta. Nije želio da hrvatsko kazalište nasljeđuje njemačko pa je naručivao izvorne tekstove. Po uzoru na Shakespearea želio je napraviti hrvatsku pentalogiju, no napisao je samo dramu o Tomislavu i Pribini. Šteta što se toliko zanio Shakespeareaom, ustvrdio je Senker.
Martina Petranović podsjetila je da je Miletić pisao članke i o estetici, scenografiji, kostimografiji. Priklonivši se realizmu težio je vjernoj reprodukciji scene i kostima. Na suradnju je pozvao i svog prijatelja slikara Vlahu Bukovca, a s Otonom Ivekovićem surađivao je na izradi skica za kostime kralja Tomislava. Bukovca je privolio da bude autor prvog svečanog zastora HNK-a „Gundulićev san“.
Lucija Ljubić istaknula je da su njegove pisane kritike bile dosta opsežne i da je u tančine analizirao glumce kroz činove. Kritike je pisao i o stranim glumcima, navela je.
Sažimajući sve izrečeno o Stjepanu Miletiću, tom iznimnom čovjeku značajnom za hrvatsko kazalište i kulturu općenito Miro Gavran se prisjetio da ga je za intendanta imenovao ban Khuen-Héderváry koji među Hrvatima i nije bio baš omiljen.
Možda su bili nepravedni, jer da je samo imenovao Miletića za intendanta zavrijedio je naše poštovanje, istaknuo je Gavran.
