Nakon godina, štoviše desetljeća, u kojima je Europa živjela opasnu sanjariju o „kraju povijesti“ i dolasku vremena u kojima više nema imperijalizama niti istinski zlih ljudi, saloni europskih prijestolnica prolaze kroz neugodni povratak u stvarnost.
Ideja da će liberalna demokracija i ekonomska suradnja na magičan način donijeti vječni mir na Stari kontinent, raspala se na komadiće s prvim detonacijama ruskih granata palih na ukrajinske gradove. Raspala se još tamo 2014. s ratom u Donbasu, čega su bili svjesni tek neki, a ono što je ostalo od te lijevo-liberalne maštarije do kraja je uništeno u veljači 2022., potpunom agresijom na Ukrajinu.
Ruski je medvjed, kojega je Europa pokušavala ukrotiti poslovnim angažmanima, od silnih europskih milijardi danih za Putinov jeftini plin postao samo jači i potom krenuo uzimati ono što smatra svojim. Udare na Čečeniju i Gruziju mogli smo još i tolerirati, jer su te države bile daleko od nas, a osim toga i vjerojatno negdje u zakutku svijesti europskih oligarha doživljavane kao neupitna ruska interesna sfera. Agresija na Ukrajinu je, međutim, svima otvorila oči (barem tako tvrde) o istinskoj naravi režima koji predvodi Vladimir Vladimirovič Putin. U službenim dokumentima koji definiraju tu strategiju Rusija je konačno definirana kao glavna opasnost po europsku sigurnost u razdoblju koje je pred nama.
Desetljećima zanemarivana obrambena strategija Europske Unije odjednom je postala prioritetom broj jedan njezine politike. Svjedočimo ubrzanom procesu formiranja te strategije, a na površinu isplivavaju činjenice koje jasno pokazuju svojevrsnu tragikomičnost Unije koja je sebe doživljavala kao važan geopolitički čimbenik, istodobno slabeći temeljne kategorije svoje sigurnosti kao protuzračnu obranu, proizvodnju dronova ili raketnog streljiva.
Kako bilo, ovu promjenu smjera sigurnosne politike EU treba pozdraviti (posebice onaj njezin dio koji je fokusiran na Rusiju kao glavnu ugrozu), ali tu se javljaju i neka legitimna pitanja koja treba postaviti bez obzira na dramatičnost situacije.
Ono ključno glasi: što se to promijenilo u nekoliko zadnjih mjeseci da je percepcija Rusije kao sile kojoj Europa nikada do konca nije zatvorila vrata za suradnju i o kojoj je i francuski predsjednik Emmanuel Macron svojedobno govorio kako „ne može biti potpuno poražena“ pretvorena u onu o Moskvi kao istinskom neprijatelju? Odakle odjednom ta promjena stava?
Odgovor: dogodio se Donald Trump. Američki je predsjednik već za svoga prethodnog mandata upozoravao europske vođe kako mu je dosta situacije u kojoj SAD obilno financiraju NATO i njihovu sigurnost, a Europa radi biznis s Rusijom i ne isplaćuje dogovorene postotke BDP-a u budžet Saveza. Bio je ismijavan.
Na početku svoga novoga mandata Trump više niti ne pokušava upozoravati, nego počinje slagati svoju geostratešku slagalicu u Europi, ne konzultirajući Uniju, ali ne zatvarajući pri tome vrata za njezinu inicijativu. Ovakav Trumpov potez doživljen je u europskim salonima kao „izdaja“, pri čemu se potpuno zanemarivala činjenica da je Bruxelles bio upozoravan kako situacija u kojoj drugi plaćaju za njegovu sigurnost neće trajati dovijeka.
Drugim riječima, nova sigurnosna strategija koju Europa gradi temelji se na apsurdnoj i opasnoj pretpostavci da je Trumpova Amerika jednako opasan neprijatelj kao i Putinova Rusija.
To je teza koja se može iščitati „između redova“ u svemu onome što Unija radi u zadnjih nekoliko tjedana.
Vidljiva je i u nedavno usvojenoj deklaraciji Europskog parlamenta o Bijeloj knjizi o budućnosti europske obrane. Naravno, znam da deklaracije EP nemaju obvezujući karakter. Međutim, isto tako znam da već dulje vrijeme zaključci Europarlamenta usmjeravaju rasprave o politici Unije, koje se potom pretvaraju u konkretne odluke.
U toj se rezoluciji u točki 5. govori o „zabrinjavajućim“ izjavama administracije SAD-a i njezinom odnosu prema Rusiji, zbog čega je potrebno novo definiranje europske politike. Spominje se termin „nepouzdani partner“. Na nekoliko mjesta se spominje nastavak suradnje s NATO-m, ali se redovito već u narednoj rečenici naglašava kako je jednako važna i europska „zajednička sigurnosna i obrambena politika“ (ZOSP) kao stanovita protuteža Sjevernoatlantskom savezu. Tendencija je jasna: izbacivanje SAD-a kao političkog čimbenika iz Europe i jačanje EU kao jedinog jamca sigurnosti na Starom kontinentu. I to u situaciji kada još uopće nije jasno želi li Trump doista prestati Europu doživljavati kao saveznika.
Kako bi se priželjkivano jačanje EU dogodilo, rezolucija zagovara novi model funkcioniranja koji se ne može drugačije opisati nego kao odustajanje država od suverenosti u području sigurnosne politike i njezino prebacivanje na Bruxelles.
U rezoluciji se najavljuje mogućnost ukidanja veta pri donošenju sigurnosnih odluka u novostvorenom Vijeću ministra obrane (zamjena metodom glasanja kvalificirane većine), prebacivanje ovlasti certifikacije naoružanja s država članica na Bruxelles, centraliziranje politike nabave oružja unutar kojega bi odlučivanje opet bilo prebačeno na europsku razinu (što znači da o kupnji neće odlučivati države, nego drugi za nju). U točki 10. spominje se izraz „europska obrambena unija“, pri čemu je potpuno nejasno što on znači. Na drugom mjestu se govori o „europskom ogranku NATO-a“ i njegovom jačanju. Znači li to nekakvo paralelno zapovjedništvo unutar Saveza?
Ponavljam, vojno i strateško jačanje Europske unije više je nego dobrodošlo. Međutim – i opet se pitanja postavljaju sama od sebe – možemo li doista vjerovati da će taj spori i neučinkoviti mehanizam europske birokracije, koji je sve slabosti pokazao u migrantskoj i COVID krizi – sada odjednom čudesno postati efektivan?
Sada je je još važnije, posebice iz perspektive manjih država poput naše, možemo li imati povjerenja u one iste političke elite „stare Europe“ koje su svojim popuštanjem Putinu i financiranjem njegova vojnoga stroja ojačale Kremlj, da će sada doista pokazati odlučnost u konfliktu s njim?
Je li to povjerenje takvo da možemo okrenuti leđa NATO-u?
Dok u Bruxellesu traje stvaranje nove strategije, u Berlinu traje stvaranje nove crveno-crne koalicije. Thomas Bareiss, jedan od glavnih pregovarača sa strane pobjedničkog CDU-a, nedavno je izjavio kako Njemačka mora obnoviti plinovod Sjeverni tok. Da, onaj isti plinovod čije je postojanje otvorilo Putinu vrata za agresiju na Ukrajinu. Znači, pojedine države odustaju od suvereniteta u ime obrane od neprijatelja, s kojim će neke druge države nastaviti poslovati!
Je li centralizacija vojno-sigurnosnog sustava Unije i koncentracija moći u rukama najvećih država doista najbolji način da se svi zajedno obranimo od Putina?
Odgovor na to morat će sebi dati svaka od onih manjih članica koja se odriče suvereniteta u korist zapadnih metropola.
Pa tako i Hrvatska.
