Trpimir Vedriš: Kralj ponovno u Saboru

Od gotovo mitskog pojavljivanja Bele IV. pred saborom Hrvata prilikom mongolske provale, može se reći da su kraljevi i carevi rijetko ili nikako pohodili hrvatski parlament, u svim njegovim oblicima i pojavama. Štoviše, neki su ga, poput Franje Josipa, znali i suspendirati. Pa ipak, suživot okrunjenih glava i sabora dio je hrvatske (a i šire europske) političke tradicije. U tom kontekstu osobito mi se zanimljivim učinio niz medijskih osvrta na prošlogodišnju saborsku odluku da se proslavi obljetnica Hrvatskoga Kraljevstva.

Teško da do danas netko još nije čuo za odluku Hrvatskog sabora da sada i više ne tako nedavno započetu 2025. proglasi Godinom obilježavanja 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva. Reakcije su se – pozitivne i negativne – pojavile odmah po donošenju saborske odluke (poput osvrta Jurice Pavičića u Jutarnjem listu), pače i prije njezina izglasavanja (analiza profesora Nevena Budaka s potpisom Dore Kršul u Nacionalu). Bombastičan naslov analize u popularnom tjedniku sugerirao je da bi donošenje takove odluke moglo ugroziti Republiku i demokratski poredak. Na stranu manjak svijesti o naravi republike, kao i trajno frustrirajuće pitanje o funkcionalnosti demokracije u Hrvatskoj (za utjehu pesimistima nedavno smo dobili kompliment od Petera Galbraitha), bombastični naslovi poput onoga „Mitomani protiv Republike“ ili ocjena da će se „čitavu godinu komemorirati nepostojeći događaj“, ako i nisu tako mišljeni, zvuče kao izazivanje neke vrste moralne panike.

Nakon pojave još nekoliko napisa u preostalim hrvatskim tiskovinama, o proslavi se neko vrijeme u medijima nije puno čulo. Ulaskom u jubilarnu godinu, odasvuda su počele nicati brojne više ili manje uspješno osmišljene i promišljene inicijative: u spektru od znanstvenih skupova, izložbi i tribina do dokumentarnih filmova i pučkih veselica. U posljednjoj se kategoriji osobito živahnima čine pripreme u dubljem splitskom zaleđu onkraj linije Grimani, AVNOJ-a i Schengena. U svemu tom šarenilu naći će se, dakako, svega i svačega, no nasuprot već uvriježenoj analizi dvaju polova prikladno opisanih kategorijama mitologizacije i relativizacije[1], možda bi prikladniji opis mogao biti spektar između nekritičke estradizacije i cinične relativizacije. Obje pozicije imaju svojih jačih i slabijih strana, ali, kako već to biva s hrvatskim političkim zemljovidom ni jedna od takovih krajnjih pozicija ne uživa podršku glavnine tradicionalno trpeljivog društvenog bića. Alergija na proslavu zacijelo je podjednako endemska bolest kao i elefantijaza na drugom kraju spektra, a statistička većina zacijelo pluta negdje između nezainteresiranosti i umjerenog oduševljenja.    

No, da se vratim saborskoj odluci. Dok protok vremena ubrzano nagriza relevantnost refleksije o lanjskoj saborskoj odluci, um istreniran promatrati zbivanja u sporom trajanju koje se mjeri stoljećima tek se zagrijava. Refleksiju svakako moram započeti priznanjem da prošlogodišnju odluku nisam pravovremeno registrirao. Osim što je ideja o pokretanju portala Misao u to vrijeme bila na pauzi, vrlo slabo pratim dnevne tiskovine (utjecaj savjeta o. Sertillangesa kojem ostajem duboko zahvalan). Da stvar bude gora, moram priznati i to da već godinama (zapravo desetljećima) ne gledam televiziju, a od praćenja saborskih rasprava odustao sam i prije izbacivanja televizora iz obiteljskog doma. Naravno, nije oduvijek bilo tako. Povremenih prijenosa prvog saziva Sabora sjećam se kao dramatičnih prizora u kojima se pred očima gledatelja odvijala povijest. Zastupnici koji su se tada izmjenjivali na saborskoj pozornici danas mi se više doimaju kao osobe iz povijesne čitanke nego ljudi s kojima se preklopio dio života moje generacije. No, bio je to svijet prije kabelske televizije i interneta u kojem se količina i kakvoća informacija drugačije vrednovala nego danas. Posljednje sjednice Sabora koje sam pogledao uglavnom su me deprimirale ponajviše zbog očajne retorike i uglavnom niske razine rasprave.

Pretražujući nedavno online tisak u potrazi za odjecima rasprave povodom prijedloga o proglašenju 2025. „Godinom obilježavanja 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva“ naletio sam, na svoje veliko zadovoljstvo, na stenogram saborske sjednice od 13. ožujka 2024.[2] Osim što nisam znao da postoji Informacijsko dokumentacijska služba Hrvatskog sabora koja objavljuje transkripte saborskih rasprava (brižno sortirane i lako pretražive), oduševila me mogućnost da na miru pročitam intervente gospođa i gospode narodnih zastupnika. Osim što rasprava pruža zgodan uvid u razne oblike recepcije hrvatskog ranog srednjovjekovlja, za medievista ona je potvrda da – bilo to dobro ili loše – najranija hrvatska povijest i dalje ima svoje mjesto u suvremenom političkom diskursu. Naime, prijedlog koji je Odbor za obrazovanje, znanost i kulturu, na poticaj Družbe braće hrvatskog zmaja i Matice hrvatske iznio u saboru pojedine je zastupnike i zastupnice potaknuo na duža izlaganja i tumačenje bitnih momenata starije hrvatske povijesti. Rasprava je, uz navođenje faktografije, obilovala brojnim znanstvenim i književnim citatima, a nije uzmanjkalo ni poezije. Učinak na potpisnika ovih redaka, osim što se posramio svoje višegodišnje saborske apstinencije, bio je zaključak da:

(a) Hrvatsko rano srednjovjekovlje, očekivano je, i dalje političko pitanje.
(b) Možda manje očekivano, oko njegova tumačenja i dalje, bez obzira na političke i svjetonazorske nesuglasice, među Hrvatima postoji visok stupanj suglasnosti.
(c) Uporaba mobilnih telefona s pristupom međumrežju očito blagotvorno utječe na intelektualnu razinu saborskih rasprava.

Polazeći od posljednje opservacije, zgodna je činjenica da je Nacionalov osvrt objavljen prije same rasprave našla odjeka u višestrukom citiranju analize profesora Budaka. Izostanak eksplicitnog navođenja autorstva bi se u akademskom svijetu zacijelo mogao okarakterizirati i kao plagijarizam, no u obranu navoditelja, navodi su definitivno podignuli razinu rasprave. S obzirom na drugi zaključak, moram priznati da me iznenadila činjenica da je prijedlog bio jednoglasno prihvaćen (je li zastupnica koja se jedina otvoreno suprotstavila bila nazočna i na glasovanju drugi dan?). Štoviše, više je zastupnika (tadašnjih) Socijaldemokrata iskazalo i pravo starinsko domoljublje, sve rjeđe na lijevom krilu sabornice.

Pitanje koje se iskristaliziralo tijekom rasprave jest, zašto bi, uostalom, itko i imao nešto protiv obilježavanja takove obljetnice? Saborska rasprava potvrdila je pretpostavku da među političarima svih boja ipak postoji konsenzus oko temeljnih kontura rane hrvatske povijesti i njihova značenja za hrvatski identitet. A to možda i nije tako mala stvar. Naime, podjele koje je u javnosti nedavno izazvala rasprava o hrvatskom jeziku popraćena donošenjem istoimenog zakona, pokazala je da se konsenzus i oko temeljnih pitanja više ne mora podrazumijevati.

Kako god bilo, glasovanje je pokazalo da saborski zastupnici, bez obzira na svoje političke pozicije i svjetonazorska uvjerenja, ne misle da bi proslava mogla ugroziti republiku ili demokratski poredak. Zapravo, niz povijesnih primjera sugerira da parlamentarna demokracija i monarhija mogu mirno i uspješno kohabitirati. Istina jest da se obično radi o stoljećima stabilnim državama s dobro izgrađenim institucijama. Nemaju, naime, sve nacije sreću živjeti na velikim otocima, imati snažne institucije, biti demografski vitalne i imati uljuđene susjede.

Govoreći o susjedima, zgodno je podsjetiti na sličnu raspravu koja se u Mađarskoj vodila prije četvrt stoljeća. Tada je, naime, prenošenje krune sv. Stjepana (činjenično krune hrvatskih kraljeva tijekom niza stoljeća) iz Nacionalnog muzeja u zgradu parlamenta povodom proslave tisuću godina mađarske države izazvalo protivljenje stručnjaka i žustru javnu raspravu. No translatio coronae definitivno nije dovela do propasti parlamentarizma. Barem ne direktno. Koliko boravak u Díszlépcsőházu godi kraljevskim insignijama (osim krune tamo su i žezlo, kraljevska jabuka i mač) drugo je pitanje. No, ostaje činjenica da se ni u mandatu socijalističke vlade premijera Ferenca Gyurcsánya nije pojavila formalna inicijative da se kruna ukloni iz parlamenta. Sve u svemu, usprkos javnim protestima povjesničara i drugih stručnjaka, Mađarima kruna u parlamentu očito i ne smeta previše. Zašto bi Hrvatima smetao kralj Tomislav?

Ostavimo li po strani uobičajen instant razlog upotrebljiv protiv bilo kakove javne inicijative (tko će to platiti?), izneseni se prigovori mahom odnose na „mitologizaciju“ prošlosti i uglavnom dolaze iz spektra modernističke kritike pretpostavke da pred-moderne državne ili narodne formacije imaju ikakve veze s modernim državama i nacijama. Drugim riječima, argument se može svesti na to da je povijest prije Francuske revolucije i Marxove objave, ako ne štetna, a ono manje-više irelevantna.

Govoreći o povijesnoj perspektivi, razlog protivljenja može se svesti na prigovor da Tomislav spada među zapravo slabije dokumentirane ranosrednjovjekovne vladare. No, osim što to i nije neka tajna, zapravo ne bi trebao biti ni veliki problem. Bez obzira na uistinu oskudan korpus izvora, niz širih povijesnih okolnosti bez sumnje dopuštaju niz događaja iz ranog 10. stoljeća smatrati epohalnima.

Brojnim prigovorima zajedničko je i to da dijele neku vrstu konstruktivističkog pogleda na prošlost pri čemu se činjenica da je sve u nekom trenutku oblikovano i od nečeg sastavljeno – od nacije do povijesnog znanja – koristi kao potvrda da isto i nije istinito. Od već otrcane fraze Benedicta Andersona o naciji kao „zamišljenoj zajednici“ do niza drugih (post)modernističkih sljeparija. Drugim riječima, „složenost“ se koristi za izjednačavanje s neistinitim ili nepostojećim. No, raznolikost povijesti nije dokaz da te povijesti nije bilo, kao što ni činjenica da je proslava korištena s različitim ciljevima i na različite načine nije potvrda njezine neutemeljenosti ili razlog da se već postojeća tradicija ne održi.

Jesu li, dakle, zbivanja iz 10. st. na ikoji način relevantna za današnjicu? Odraz tih zbivanja danas se svakako lomi pod prizmom višestoljetne izgradnje pripovijesti i oblikovanja mitohistorije o kralju Tomislavu. No, otkriće da se slike o prošlosti uvijek oblikuju u suvremenom kontekstu  zapravo nije ništa novo ni skandalozno. Štoviše, za povjesničara takove su obljetnice upravo sjajna prigoda za refleksiju o načinu i mehanizmima kojima se u kolektivnom sjećanju čuva „društveno znanje“ o prošlosti, kao i ulozi koju slike prošlosti imaju ili mogu imati u oblikovanju sadašnjosti.

Promatran pod vidikom recepcije prošlosti – osim činjeničnog značenja povijesnog momenta njegove vladavine – Tomislav i danas okupira „kolektivnu maštu“ jer je postao simbol. Simboli, pak, (treba li na to podsjećati?) ne funkcioniraju kao obični znakovi ili predmeti, niti se mogu prema redovitim kriterijima vrednovati. Tvrditi da je Tomislav izmišljen ili da se o njemu ništa ne zna, osim što je netočno, slično je kao i reći da je nacionalna zastava tek krpa, a državni grb smjesa boja i oblika. Takav pogled – premda na neki način i djelomično točan – ipak je redukcionistički pogled na stvarnost. Stoga, premda su kritičari u faktografskom smislu u mnogočemu u pravu i dalje ne vidim razloga da se prilika obljetnice ne iskoristi na konstruktivan način.

Tvrdnja da su mnogi hrvatski ranosrednjovjekovni vladari – u svoje vrijeme – bili moćniji ili važniji od Tomislava može biti točna, no u kolektivnom sjećanju nemaju ni približan status onome koji, barem od kraja 19. st. uživa Tomislav. Proslava obljetnice nije stoga prigoda da se „uspomena na Tomislava“ žučljivo omalovažava ili pak nekritički glorificira. Podsjećajući na bogatstvo i složenost hrvatske povijesti, povijesna znanost dobiva priliku ući u dijalog s javnošću i ispuniti svoju društvenu ulogu i obvezu – naime biti savješću i odgojiteljem „kolektivnog sjećanja“ – barem onog njegovog racionalnog dijela koji historiografija treba predstavljati. Iako oko toga kako se najbolje doprinosi općem dobru teško da može biti sporazuma, zacijelo će se većina složiti oko toga da je svatko, već prema svojim sposobnostima i mogućnostima, pozvan poraditi na tome. Pa i kritizirajući, odnosno upozoravajući na propuste i manjkavosti.

Nema nikakve dvojbe da će, kako je zgodno uočio Ratko Cvetnić „naša pučka, turbohrvatska državotvornost (rafinirana, kakva već jest) na periferiji jubilejskih događanja nataložiti dovoljno kiča da ga „protuprosvjednici“ proglase pravim sadržajem Jubileja.“[3] No, niz ozbiljnih inicijativa od predavanja stručnjaka, znanstvenih skupova i simpozija, sve do izložbi koje se spremaju za drugu polovicu godine – sugerira da će obljetnica ipak biti prilika za evaluaciju činjenice višestoljetnog postojanja hrvatskih institucija i njihove važnosti za oblikovanje modernog nacionalnog identiteta. Osim za stručnjake svih vrsta u tom pothvatu ima prostora i za razne vrste popularizacije povijesti. Kakve će sve oblike poprimiti nitko ne može, a i ne bi trebao, određivati. Trezven pak pogled u prošlost – kao srednji put između krajnosti neukusne estradizacije s jedne i cinične relativizacije s druge, nešto je što svakako doprinosi općem dobru.

Kako god bilo, kralj se ipak pojavio u Saboru, saborska je odluka donesena, a niz inicijativa kojim će se obljetnica obilježiti počeo se odmotavati. Činjenica da su u igri, osim samih povijesnih aktera, i dalje ključne institucije koje su odigrale važnu ulogu u obilježavanju slične obljetnice prije točno 100 godina može potaknuti osjećaj da se povijest ponavlja. Doduše, ovaj put se u proslavu ide bez Karađorđevića i njihove aproprijacije starije hrvatske tradicije. Nije li za neke baš taj izostanak jedan od ključnih kamena spoticanja?

---