Piše: Smiljana Škugor Hrnčević
Nakon duge i teške bolesti u subotu je preminuo Miljenko Domijan, povjesničar umjetnosti i konzervator, čovjek kojega će Hrvatska pamtiti kao glavnog konzervatora u Državnoj upravi za zaštitu spomenika kulture i prirode koji je početkom Domovinskoga rata organizirao evakuiranje i pohranjivanje neprocjenjive, posebno sakralne pokretne baštine na području Zadarske nadbiskupije te fizičku zaštitu graditeljskih spomenika. Još tijekom ratnih operacija, a posebno nakon prestanka sukoba, vodio je obnovu mnogih vrlo značajnih graditeljskih spomenika od Zadra do Dubrovnika i Vukovara, a hrvatskoj javnosti podario je i neprocjenjivu monografiju ‘Armenia sacra-Hodočašće sakralnoj arhitekturi’ u kojoj obrađuje armensku sakralnu arhitekturu i naglašava važnost armenskih crkava za razvoj europske sakralne, osobito ranokršćanske i predromaničke, arhitekture.
Arhitekt Jerko Rošin: „Armenia sacra“ je impresivno djelo kao što je i Domijanov sveukupan rad bio impresivan
Njegov dugogodišnji prijatelj poznati splitski arhitekt Jerko Rošin napisao je osvrt za tu monografiju na koju je, ističe za Misao.hr, Domijan bio posebno ponosan. Uz zahvalnost autoru Domijanu donosimo taj Rošinov osvrt u kojem se proročki pita „hoće li sutra i Europa doživjeti sudbinu Armenije“.
„Impresivno! Ta riječ mi se nekako nametnula kao sažetak ukupnog dojma o knjizi ‘Armenia sacra’ – Hodočašće sakralnoj arhitekturi, autora Miljenka Domijana, a u izdanju ArTresora iz Zagreba. Naravno, moj dojam, ma kako i koliko komprimiran u svega tu jednu snažnu riječ, ipak ne govori ništa o samoj knjizi. Zato se osjećam dužnim objasniti te svoje impresije. Uvodno, moram napomenuti da sam o temi knjige već od prije znao dosta toga, jer sam jednom zgodom u ‘Mimari’ bio na Domijanovom predavanju o sakralnim građevinama Armenije, te imao prigode u velikom formatu vidjeti fotografije kojima je ilustrirao svoje govorenje. O njegovim fotografijama već sam govorio u Splitu 2009. godine, u povodu izložbe u splitskoj Staroj gradskoj vijećnici. No knjiga je nešto drugo.
Jedni kažu kako se djelo može u potpunosti shvatiti samo ako se dobro poznaje autora djela. Drugi će reći, kako djelo govori mnogo toga o autoru. Ja mislim da su obje tvrdnje na pravom putu međusobno se dopunjavajući. Osobno, u određenoj reprezentativnoj mjeri znam dosta o autoru i mnogim dijelovima njegova životnog radnog opusa, pa sebi dajem slobodu mišljenja kako sam barem za govorenje o autoru kompetentan. Tako i znam da su mu emocije izgledno ključne odrednice njegove osobnosti, gotovo na osjećajnosti dječjeg uzrasta, kada put od smijeha do suza često nije puno dug. Zato mi njegovo armensko hodočašće nalikuje igrački koju je dijete u njemu dugo priželjkivalo i napokon dobilo, nakon čega ne može prestati govoriti o njenoj ljepoti i svom zadovoljstvu igre njom. Na jednom mjestu i sam Domijan govori kako je dolazak u Armeniju doživio na neki način poput sebe kao Alise u zemlji čudesa – kao da u stvarnosti doživljava dugo snivani san. Armenijom se ‘zarazio’ davne 1973. godine u Ravenni, a inkubacija je bila trenutna. Zna se i da je prenositelj tog ‘armenskog virusa’ bio arhitekt Adriano Alpago Novelo i da su težini ‘oboljenja’ značajno doprinijeli ‘Agfini’ dijapozitivi s motivima Armenije.
‘Zaraza’ Armenijom desetljećima je nadjačavala Domijanov stanični imunitet, i to sve do trideset i sedam godina nakon inficiranosti, kad se san pretvorio u javu. Rekao bih, gotovo u ekstazu njegova oživotvorena sna. Kao da je svoje davno doživljene slike pretvorio u 3D modele. O Armeniji zna više od službenog vodiča, osobno svjedoči svom znanju o njoj, a znane mu fakte potvrđuje na licu mjesta. Sve osjećaje koje je slutio, sada svojim osjetilima doživljava u stvarnosti. Ne samo da ono u snovima nataloženo sada uživo vidi, on čuje i zamišljene zvukove, osjeća mirise…U senzibilnosti Domijanove naravi, njegovi doživljaji gotovo da odišu erosom. I zato je nepotrebno nabrajati sva mjesta – ‘postaja na svetom putu’ kojima je prohodao, sve građevine koje je obišao, jer sve je to Armenija. Svaka crkva, katedrala, utvrda, samostan…, od Bogorodične crkve (Aštarak) do samostana (Gehard).
No nije to putovanje Armenijom značilo samo hodočašće baštini armenske sakralne arhitekture, njenoj funkcionalnosti, oblikovnosti i povijesnom nadrastanju, već i Domijanovu hedonističku nasladu njenog suglasja s prirodnim okruženjem. Prirodni ambijent i artefakti u njemu, svojim koloritom satkali su sag teško dostižne ljepote, koja plijeni pozornost i onih kojima povijest umjetnosti nije bitan interes. Kod kreativnog konzervatora Domijana to je bio poticaj i za fotografski ‘subjektivan odraz objektivne stvarnosti’. Ne samo da je registrira, već i umjetnički interpretira. Zato njegove fotografije u ovoj knjizi nisu tek ilustracija onog napisanog, već jednako važan dio priče o Armeniji kao i sami tekst. Fotografije su vrhunske kvalitete, izborom smjera objektiva, odabranim kadrom i, dakako, tehničkim dosegom korištenja foto-aparata. No koliko god da su fotografije dobro aplicirane u okviru dizajnerskog koncepta knjige, njihova vrijednost još više bi došla do izražaja u velikom formatu na nekom zidu.
Emotivno zarobljen Armenijom, gotovo da je prisiljen saznati o njoj sve ono moguće. Tako se njegov boravak u Armeniji djelom pretvara i u znanstvenu misiju, ne samo onoga što zatiče, već i onoga što tumači kako je nešto nastalo. Sa stajališta povijesti umjetnosti, odnosno povijesti sakralne arhitekture, Domijan detaljno analizira sve viđene građevine u povijesnom kontekstu vremena i događanja. Naravno, i utjecaja u funkcionalnom i oblikovnom pogledu, ustanovljavajući paralele s širim prostorom. Zato ova knjiga nije samo putopis jednog osobno emocionalno potaknutog putovanja (ma koliko on imao značaj i studijskog), već i vrlo znanstveni elaborat, koji i intelektualcima daje do znanja koliko još postoji erudicije o kojoj jedva da su nešto znali. A taj znanstveni pečat ne čine samo prispodobe tlocrta građevina, na primjer već spomenute Bogorodične crkve s našom crkvicom Svetog Križa u Ninu, već i opis niza specifičnih arhitektonskih oblika i detalja, korištenih materijala i zakonitosti boja te povijesni kontinuiteti u oblikovanju i funkciji.
Ova knjiga nam pruža i vrlo zanimljiv uvid u povijesni kontekst davne i današnje Armenije, njenu duhovnost izraslu na religijski kršćanskoj i kulturološkoj potki, te njenu demografsku katastrofu, kao posljedicu geostrateških interesa susjednih država i naroda. Čitajući knjigu iznenadi vas koliko je Armenija duhovno i kulturološki Europa, barem ona Europa na kojoj je ovo što danas postoji nastalo. Pa se pitate hoće li sutra i Europa doživjeti sudbinu Armenije. Zato je ova knjiga i politički relevantna“, napisao je Jerko Rošin.
Sućuti Domijanovoj obitelji uputili iz hrvatske Vlade i Ministarstva kulture i medija
Sućut u povodu smrti Miljenka Domijana njegovoj obitelji i prijateljima uputil su Vlada RH i Ministarstvo kulture i medija ističući da je svojim iznimnim doprinosom, osobito u poslijeratnoj obnovi sakralnih i kulturnih spomenika, zadužio Hrvatsku i ostavio neizbrisiv trag u očuvanju nacionalnog identiteta. Podsjećaju i na njegovu predanost podmorskoj arheologiji simbolički ovjekovječenoj restauracijom antičke skulpture Apoksiomena u Malom Lošinju. Ni teška bolest nije ga spriječila da radi i stvara te je prije svega nekoliko mjeseci svojem rodnom Rabu poklonio dragocjeni relikvijar za pohranu relikvija sv. Marina koje su također zahvaljujući njegovoj istraživačkoj znatiželji ponovno ugledale svjetlo dana. Brojna priznanja i odlikovanja svjedoče o njegovu neprocjenjivom doprinosu, a njegov odlazak predstavlja nenadoknadiv gubitak za hrvatsku kulturnu povijest, navodi se u sućutima.
Miljenko Domijan, rođen je u Rabu, srednju školu i likovnu umjetnost na Pedagoškoj akademiji završio je u Rijeci, a povijest umjetnosti i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zadru, te potom specijalistički poslijediplomski studij za zaštitu graditeljskog naslijeđa na Internacionalnom centru za zaštitu spomenika ICCROM u Rimu. Radio je u Zavodu za zaštitu spomenika kulture u Zadru, a 1977. postaje i njegovim ravnateljem. 90-ih godina imenovan je glavnim konzervatorom u Republici Hrvatskoj, a od travnja 1999. do srpnja 2001. obavlja dužnost pomoćnika ministra kulture za zaštitu kulturne baštine. Autor je brojnih projekata i međunarodnih izložbi o hrvatskoj kulturnoj baštini.
