Možda ćemo jednog dana ipak doznati tko je ubio J.F. Kennedyja; na isti ćemo način, ali uvijek tog jednog dana, doznati što se doista dogodilo u Ovalnom uredu na sastanku predsjednika Donalda Trumpa i predsjednika Volodimira Zelenskog. Do tada će svi medijski plaćenici tumačiti svoj pogled na neobičan susret kao jedinu istinu uvjeravajući javnost u svoju pronicljivost, dobru upućenost i analitički um. I svaka će (hipo)teza imati svoje argumente, istinu i opravdanje. Vrednovanje događaja razlikuje se od osobe do osobe, a za istu osobu od trenutka do trenutka, dok se kraj vezuje s početkom i tu se negdje uspavala istina.
Povijest nas uči je da važne međudržavne pregovore, naročito kad je u pitanju nastavak rata i mogućnost mira, vode ljudi od najvećeg povjerenja iza strogo zatvorenih vrata. Mediji niti mogu niti smiju nazočiti takvim razgovorima prije nego se postigne ili ne postigne dogovor. A onda dolazi konferencija za tisak puna mikrofona, kamera i medijske znatiželje. Pregovori ne teku uvijek glatko i s tim treba uvijek računati, međutim u ovom slučaju situacija je malo previše izmakla kontroli (ili je od samog početka tako zamišljena?) kada je predsjednik Trump poželio cijeli proces pregovora s predsjednikom Zelenskim obaviti u najreprezentativnijem prostoru Bijele kuće, u Ovalnom uredu pred svojim najbližim suradnicima i akreditiranim novinarima te usput predsjedniku Ukrajine brutalno dati do znanja da mu nije oprostio (izdajničku) epizodu s Hunterom Bidenom.
Stari/novi Predsjednik želio se američkom narodu predstaviti kao suvereni svjetski vođa i nesumnjivi Broj 1, ali je ispao loš domaćin. U svom prvom mandatu sebe je izvrgnuo ruglu poklonivši se sjevernokorejskom diktatoru, sada se klanja samom sebi, no ovaj je put potpuno prisvojio vojnu moć Amerike kao naslijeđenu obiteljsku imovinu i posve neprimjereno trenutku ponizio svoga gosta, predsjednika okupirane i izmrcvarene države. Nimalo američki, kao i njegovo razmišljanje treba li deportirati oko dvjesto tisuća Ukrajinaca izbjeglih u Ameriku pred ruskom agresijom, ali to donekle podsjećana sramotnu američku epizodu kada su 4. lipnja 1939 SAD odbile prihvatiti m/b St. Louis s 900 židovskih izbjeglica koji su iz Njemačke bježali pred nacizmom. Brod je bio prisiljen vratiti se u Europu i 254 putnika s broda poginula su kasnije u holokaustu. Što su nastradali i poniženi imali od toga da su im se dugo poslije kanadski i američki predsjednici ispričali, može li sličnu svinjariju s ukrajinskim izbjeglicama ublažiti neka isprika daleko budućeg američkog predsjednika?
Nije mu palo na pamet da je tu moć Sjedinjenih Američkih Država samo posudio izbornom pobjedom, i da ona pripada akumuliranom znanju i vrijednostima američke nacije, svima koji su ikad učestvovali u njezinom stvaranju. Nije bio ni uljudan ni dobronamjeran domaćin, sebe je vidio u ulozi Don Corleonea i ta mu je uloga silno imponirala, a opet nije shvatio Corleona kad u svoju kuću prima goste i poručuje: nemoj se prijetiti i svaku prijetnju uzmi ozbiljno. Grozna taština najbliža narcisoidnosti posrkala je Donaldu Trumpu osjećaj za razboritost i velikodušnost. No, objektivna opasnost sazrijeva kada patologiju taštine uoče ulizice iz njegova najužeg kruga, oni što znaju kako se laskanjem dodvoriti patološkoj sebeljubivosti i to kapitalizirati sebi u korist.
Dogodio se dosta neobičan scenarij i prevelika ishitrenost u trenutku kad sve posljedice tog (ne)sporazuma još nisu izašle na vidjelo. Dosta rizično bilo je medijski popratiti susret na vrhu u Bijeloj kući kad još dosta toga u budućem Sporazumu o mineralima nije bilo utanačeno i kad je incidentna situacija u pregovorima itekako moguća ili čak izvjesna. Ozračje sastanka može se opisati kao kamatarsko natezanje s brojkama oko milijardi američkih dolara kredita(?) i ukrajinskog vraćanju tog pozamašnog duga. I to je sve u redu, jer dugove treba (na neki način) podmiriti; međutim nisu uzete u obzir druge daleko važnije brojke: broj poginulih i ranjenih ljudi, Ukrajinaca. Ne zato da bi te cifre postale patetična protuteža i ponder na ukrajinskoj plitici, ili da bi te grozno velike brojke ubijenih i unesrećenih ublažile ukrajinski novčani dug – nego da se shvati što je doista u ruskoj agresiji bitno i u pregovorima prioritetno. A to je svakako ruska agresija na državu Ukrajinu kojoj su i Sjedinjene Američke Države, uz Veliku Britaniju i Rusiju Budimpeštanskim memorandumom 1994. godine jamčile političku i teritorijalnu suverenost. Nakon raspada SSSR-a Ukrajina se odrekla svog nuklearnog arsenala i sve svoje nuklearne bojeve glave, 1900 komada, u razduživanju ih predala Rusiji. Ali treba se isto tako prisjetiti da ta ista Ukrajina nije Rusiji predala svoje stručnjake za nuklearne bojeve glave niti je uz svoje nuklearke ostala bez materijala potrebnog za izradu atomskog oružja, stoga ne bi bilo nimalo čudno da je u ove tri godine obnovila pogone i stvorila nešto nuklearnih bojevih glava?
Istina, Budimpeštanski memorandum je politički, a ne vojni sporazum, ali na sebe veže moralnu obvezu pomoći. Bidenova administracija to je ispunila, a Republikanci su mjesecima zaustavljali slanje američkog oružja Kijevu i najavili scenarij posredovanja u rusko-ukrajinskom ratu. Na koncu ovih pregovaračkih igara na Trumpu je pokazati je li samo politički mešetar ili državnik.
Dakle nisu taj dan u Ovalnom uredu najvažnijima trebale biti brojke u knjigovodstvenom dugovanju, impresivne stotine bilijuna dolara, jer na koncu to je samo papir, boja i sve se to već desetljećima svodi na knjigovodstveno dugovanje i potraživanje. Ili na „pravo vučenja“ kako je Maynard Keynes definirao funkcioniranje MMF-a (kao združenog fonda) 1944. u Bretton Woodsu. Ne dajmo se impresionirati ciframa dugovanja, jer sve vrijeme riječ o stotinama tisuća ubijenih, osakaćenih, o milijunima raseljenih Ukrajinaca, o potpuno uništenim gradovima i naseljima u okupiranom dijelu Ukrajine. Ti se gubici pišu istim brojevima kao i ukrajinski milijardski dolarski dug, isto kao i bilijuni i bilijuni krvnih zrnaca istočenih iz rana ubijenih i ranjenih Ukrajinaca.
Jedno je prepucavati se carinskim mjerama i protumjerama s EU i N.R. Kinom, Kanadom i Meksikom ili otkupljivati vlasništvo nad panamskim kanalom i još dodatno tražiti dubok naklon od uspavanih europskih birokrata, a drugo brojiti mrtve Ukrajince i neizbrojivu ukrajinsku nesreću. Amerika na svome tlu nije nikad ni približno osjetila takav stupanj uništenja i brojke ubijene mladosti.
Novac svakim danom postaje sve više prividan i nestvaran, umjesto novca u novčanicima imamo kartice i brojke na zaslonu. Novac više nije opipljiv, isto kao ni dobit, gubitak, rejting, bonitet… previše je toga hologramski i cirkusantski, a ono što doista održava kontinuitet vlasti su tajne službe slične negdašnjim pretorijancima, prisegnute čuvanju poretka, podložne demokratsko izabranim vladama i monarsima, i diktaturama – svima, a zapravo nikome. One su sve vrijeme i nikad javno priznata četvrta poluga trodiobene vlasti i alat bez kojeg je nezamislivo funkcioniranje države bila ona parlamentarna demokracija ili jednopartijska diktatura kineskog maoizma. U Kini svileni stisak tajnih društva ne popušta i kroz stoljeća samo se imena mijenjaju, ali narav i svrha Crvenih obrva, Žutih turbana ili Bijelog lotosa redovita je ista: kontrola moći onih koji misle da vladaju.
Kad su Nixon i Kissinger čupali Kinu iz ruskog zagrljaja (1972.) imali su i znanje i vještinu, viziju prije svega, ali i bogate darove kojima izgladnjela Kina tada nije mogla odoljeti: SAD je prekinula diplomatske odnose s Republikom Kinom (Taiwanom) i uspostavila iste s N.R. Kinom i Kina je postala članica UN-a. Da bi pokazali svoju velikodušnost progurali su N.R. Kinu za stalnog člana Vijeća sigurnosti UN i na taj način Kinu ustoličili u svjetsku silu. Tim poklonima Peking se poklonio. No, čime i s kime Donald Trump misli iščupati sovjetsku Rusiju iz kineskog zagrljaja: dozvolit će da McDonald’s i Starbucks ponovno otvore svoje radnje u Rusiji ili će potaknuti da Calvin Klain i Tiffany počnu poslovati s Rusijom pa će se ruski bogataši dobro osjećati?
Kremlj se djetinje poveselio događaju u Ovalnom uredu, likovao u poniženju Volodimira Zelenskog i na puna usta hvalio predsjednika SAD-a. Taj dan od Bijele kuće ostao je samo iznošeni protokol i prazna učtivost. Ipak, je li to dovoljno da Rusija razvrgne svoj „tisućljetni“ sporazum o prijateljstvu s bratskom Kinom i poleti u zagrljaj Americi, jer što s ruskim (ratnim) dugom prema Kini? Velik je to dug, a Rusija ga ničim osim teritorijalnim ustupcima u Sibiru ne može vratiti, čak ni uz (velikodušnu) američku pomoć. Peking želi „kineski Sibir“, a ne vraćene juane. Donald Trump još ne pozna zarakijanu rusku narav, tvrdu pohlepnost i urođenu nečasnost boljševika. Ako potraje, sve će to upoznati na svoju sramotu i s preko tisuća i tisuća ubijenih Ukrajinaca na svojoj političkoj savjesti. A upravo se događa, tek se nakon sastanka u Jeddah-i, gdje su Ukrajinci pristali na tridesetodnevno primirje, diže zastor i Trump će se suočiti sa sovjetskom nečasnošću i zarakijanom ruskom dušom. Tek će sada vidjeti u što je ugazio hvaleći Putina. Taj predloženi prekid vatre je zapravo „spašavanje vojnika Putina“, ali sovjetskom diktatoru vlastiti ga prkos zasljepljuje. Jer ruska vojska ne napreduje time što je u kurskoj oblasti pokopala više od sto svojih vojnika na kvadratni kilometar i imala triput više ranjenih. Nema govora o vojnom napretku kad je Moskva u dosegu ukrajinskih zračnih snaga.
I kad u nekom povijesnom scenariju Trump dočeka pregovore s Kinezima, a imaju o čemu razgovarati, on s partijskim mandarinima ima šanse kao tele kod mesara. Tek će tada vidjeti kako izgledaju pregovarači tisućljetnog carstva prekaljeni na vatri maoizma. Tisućgodišnjem kineskom carstvu nigdje se ne žuri, KP Kine nema demokratske izbore poput američkih, a Trump se već od sutra mora itekako pripremati za nove izbore (Kongres) i sve vrijeme se boriti s ljutom oporbom, medijima i hrvati s moćnicima iz vojne industrije.
Ili počnimo se tješiti da je sve u Ovalnom uredu bio samo scenarij da se zavara neprijatelj, (Koji zaboga neprijatelj?) i miriti s mišlju da je sve bilo unaprijed isplanirano pa kako se situacija bude razvijala prilagodit ćemo svoje teze i tezice stanju na terenu. I onda, kad je službeno bio objavljen prekid vojne pomoći Ukrajini, i sada kad je dostava ratnog materijala i obavještajnog sustava vraćena, jesmo li sigurni je li prekida „na trerenu“ uopće bilo?
Dolaskom Donalda Trumpa na vlast pokazalo se da je Europa (EU) davno izgubila državnike, čak su i političari već rijetka pojava, ali je zato iznjedrila opasne birokrate-politikante. Stari kontinent nisu uništila ni dva svjetska rata, on se dizao iz pravih ruševina, nakon milijuna ubijenih i krpao svoje međusobne mržnje, ali Europu je uništio pandemijski ateizam i oholost. Kad se odrekla kršćanstva i odbacila sveto kao nepotrebno postala je žrtva obijesti.
Sjedinjene Američke Države su visoki biznis odavno stopile s državnim i državničkim poslovima. U tome prednjači „sveta krava“ američkog gospodarstva – vojna industrija i postaje ključan glas svih važnih odluka. Ona određuje raspon državnog proračuna i njegovu unutarnju diobu. I zato je svijet na novom raskrižju između europskih oklijevala, ruskih krvnika, samodopadnog Donalda Trumpa i kineskog carskog maoizma. A tu je i neizbježni Izrael sa svojom moćnom dijasporom. Hoće li biti dovoljno iskren i prema svom američkom zaštitniku te priznati koja je doista narav izraelsko-kineskih državnih odnosa.
Usprkos modernim vremenima visoke tehnologije, države se ipak ne mogu voditi kao i koorporacije. Korporativno upravljanje u politici ima svoje prednosti u brzini djelovanja i učinkovitosti, ali i ograničenja, jer građani nisu zaposlenici. Stoga u politici postoje izbori kao nagrada ili kažnjavanje, a uvijek kao neizvjesnost za sve pa i one prekomjerno sigurne u sebe, i možda su izbori u parlamentarnim demokracijama doista jedina brana diktaturi klike ili samoproglašenim vođama.
Naslušao se svijet trijumfalističkih govora punih samohvale, frenetičnih aplauza i siktavih prijetnji, velikih obećanja i skromnih ostvarenja. Malokad su plodovi apodiktičkog govorništva bili jestivi i na dobrobit naroda. Donald Trump se pokušava postaviti iznad očeva američke nacije, na proročku poziciju, i misli da s njime započinje posve novo razdoblje američke zbilje. Ni prvi ni posljednji koji želju za promjenom shvaća revolucionarno: svrha svih revolucija jest stvoriti budućnost posve različitu i bolju od prošlosti, no zbilja je nemilosrdni presuditelj. Bog nam je dao dva uha i jedna usta da bismo više slušali, a manje govorili.
