Branko Fučić bio je vrlo neobična figura hrvatske kulture! Teško je precizno odrediti njegov značaj jer je ponekad bio i odviše slikovit, odnosno njegov živi nastup imao je jedan pučki ton i jednu razigranu svadljivost. Nismo se susretali često, no kad bi me vidio obično bi pitao: „Igore, da li ti je mama još onako lijepa?!“ To mu je bila neka uvrnuta poštapalica, ali i sjetno prizivanje ranih šezdesetih godina. Nikad nismo stručno surađivali, već smo se susretali na otvorenjima različitih izložbi. Na otvorenju izložbe Idoli (1991.) održao je u Pomorskom i povijesnom muzeju u Rijeci nadahnuti govor za koji je dobio kazališne ovacije! Jedan od autora izložbe, Nenad Hölbl iz Arheološkog muzeja u Zagrebu, samo se osmjehnuo i šapnuo mi: „Sjajan govor, šteta što nije posve istinit!“ No, ni Hölbl ni ja mu to nismo zamjerili jer je predstava bila sjajna!
Knjige o Fučiću ne mogu uhvatiti njegovu pučku, baroknu uvjerljivost i slikovitost
Glavni problem s knjigama o Fučiću je upravo to – ne mogu uhvatiti njegovu pučku, baroknu uvjerljivost i slikovitost! Pročitao sam nekoliko ozbiljnih monografija i zbornika o njemu, no uvijek sam bio nezadovoljan krajnjim rezultatom. Sve knjige bile su savjesno napisane, no to nije bio onaj Fučić koji je dominirao hladnim prostorima rustičnih istarskih crkvica, oslikanih podjednako rustičnim freskama! Fučić je bio najživlji u Bermu, Humu ili Draguču, objašnjavajući freske i ikonologiju. Možda je, zahvaljujući mediju, najbliže Fučiću kojeg se sjećam, dokumentarni film Az, Branko pridivkom Fučić (2016.) Bernardina Modrića. Similis simili gaudet!
Krajem veljače u posve ispunjenom Interpretacijskom centru maritimne baštine DUBoak u Malinskoj predstavljena je monografija Branko Fučić – okvir djela – trenuci života (Glosa, Malinska, 2025.). Autor knjige je povjesničar Tomislav Galović, izvanredni profesor i predstojnik Katedre za pomoćne povijesne zanosti i metodologiju historije na Odsjeku za povijest Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, pročelnik Odjela za povijest Glavnog odbora Matice hrvatske, te glavni urednik Krčkog zbornika. Osim autora o opsežnoj, detaljnoj i decentno dizajniranoj monografiji (grafičko uređenje Jasminka Maržić-Kazazi) govorili su i načelnik Malinske -Dubašnice Robert Anton Kraljić, akademik Milan Mihaljević, Marijan Bradanović i Ksenija Čulina, direktorica izdavačke kuće Glosa. Marijan Bradanović, voditelj Katedre za istraživanje i zaštitu kulturne baštine Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta u Rijeci, istaknuo je da je monografija pitko štivo. Podsjetio je i na znanstveni skup održan 2009. godine, na desetu godišnjicu smrti Branka Fučića u Malinskoj, te pri tom ukazao da je u organizaciji i pripremi i tog okupljanja ključnu ulogu odigrao upravo autor monografije.
Fučića je najlakše odrediti unutar trokuta: glagoljica – istarske freske – ikonologija
No, i sam Bradanović objavio je 2022. jednu manju, ali i nešto provokativniju knjigu o Fučiću. Kako je knjiga izašla u nizu Povjesničari umjetnosti – Boris Vižintin, Vanda Ekl, Radmila Matejčić – u izdanju Društvo povjesničara umjetnosti Rijeke, jasno je da je autor naglasak stavio na taj dio kompleksne stručne Fučićeve biografije. Fučića je najlakše odrediti unutar trokuta: glagoljica – istarske freske – ikonologija. Želio je i sebi i drugima objasniti što je zapravo radio Vincent iz Kastva u Bermu. Ali i kako su – i zašto! – seljaci urezivali glagoljske zapise po freskama.
Tako u svom kapitalnom djelu Glagoljski natpisi iz 1982. bilježi: „Sjeverni zid. Sv. Martin. Pod prethodnim grafitom. ČFLA (1551.) Da umre Anica/ Gospina hći/ ka biše hći… Grafit pripovjeda malu seosku skandaloznu kroniku o nekoj Anici, nezakonitoj kćeri.“ Ovakve stvari Fučića su najviše veselile. Mala povijest malih ljudi. Rađanja i umiranja daleko od ratova i bitaka. Suze uz skromno, zadimljeno ognjište i kiselkastu, mutnu malvaziju. Zanimljivo je da je Branko Fučić od 1945. do 1980. godine otkrio više glagoljskih natpisa od svih prethodnika zajedno! Od više od tisuću natpisa on je otkrio 58%! On bi rekao da je to bilo zato što je sve išao vidjeti nogama. Bio je vrhunski katolički intelektualac koji je dao (uz Radovana Ivančevića i Anđelka Badurinu) veliki doprinos sjajnom Leksikonu ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva (pet izdanja!). Za mene je to bila čudesna knjiga koja mi je tijekom studija otvorila vrata u razumijevanje različitih slojeva umjetničkih djela! No bliskost katoličkoj crkvi, uoči i tijekom drugog svjetskog rata, donijelo mu je dosta problema.
Šefica Kominterne u Zagrebu, partijski novac, ljubavnik M. Krleža i Josip Broz
Moramo se prisjetiti da je Irina Aleksander, šefica Kominterne u Zagrebu, pobjegla pred Njemcima na Floridu! Dosta ruskoga partijskoga novca ostavila je svom ljubavniku Miroslavu Krleži – dok se ona ne vrati! Krleža je, pak, preko nje, pogurao Josipa Broza prema vrhu Komunističke partije. Krležu je, kao lošeg komunistu, prvo ispljuvao Vatroslav Cihlar (utemeljitelj SKOJ-a i hrvatski nacionalist, te mlađi brat Milutina Cihlara Nehajeva), a potom su ga ispljuvali, u policijskoj postaji i skojevci (vidi dramu Ljestve Jakovljeve Vladana Desnice!). Za razliku od Krleže, koji je rat proveo pokušavajući biti ljigavo nevidljiv, Cihlar je preveo i objavio tijekom 1940. godine poluilegalno knjigu Hermana Rauschninga: Razgovori s Hitlerom, najbolje anti-nacističko djelo, do tada prodano u više od dva milijun primjeraka! Radmila Matejčić u istom razdoblju bila je bliska s Milivojem Karamarkom, studentom prava i politologije, te glavnim urednikom Ustaške mladeži (1941.-1942.) i stožernikom Ustaškog sveučilišnog stožera 1944. godine. Mladen Lorković neko je vrijeme živio kod Vatroslava Cihlara u Berlinu, upustio se u ljubavnu vezu s njegovom ženom Wally Marquart, s kojom se kasnije i oženio. Godine 1939. vratio se u Hrvatsku i tiskao knjigu Narod i zemlja Hrvata. Uz dr. Ante Pavelića i dr. Milu Budaka bio je najutjecajniji član ustaškog pokreta. U vladi Nezavisne Države Hrvatske državni je tajnik u Ministarstvu vanjskih poslova od 1941. do 1943. godine. Potom je 1943.-1944. bio ministar unutrašnjih poslova. Ljubovao je i s Marinom Gregorić, ženom Pavla Gregorića, jednog od najvažnijih komunista! Koji je 1944. zvao, bezuspješno, svog školskog kolegu Krležu u partizane! Marina je završila u logoru Stara Gradiška, gdje je bio zatočen i Grgo Gamulin! Koji je o tome napisao tekst Zagonetka gospodina Iksa, ali i nikad objavljenu knjigu o suradnji ustaša i komunista na Sveučilištu! I kojega nikada nitko nije pitao što se događalao u Jasenovcu, Staroj Gradiški i Lepoglavi – iako je u logorima proveo četiri godine?! Pavle Gregorić je odmah poslije rata bio ministar za Hrvatsku u vladi FNR Jugoslavije, a Gamulin načelnik Odjela za kulturu i umjetnost u Ministarstvu prosvjete NR Hrvatske!
Fučića je u Rijeci pratila stigma klero-nacionaliste
U tom ratnom kupleraju, gdje ljudski život nije vrijedio ništa (Pavelić je dao likvidirati Lorkovića!), Fučić je objavljivao nabožnu poeziju, a jedna njegova pjesma otisnuta je i u legendarnoj zbirci Il Melograno (Nar). Lirica Croata contemporanea (Zagreb, 1942.). No, što je za poslijeratnu situaciju važnije, pisao je i o hrvatskom pleteru (Danica, 1944.). U svoj toj krvavoj kupelji Fučić je diplomirao povijest umjetnosti 1944. godine. U Rijeci ga je godinama pratila stigma klero-nacionaliste, pa je, recimo, bilo zabranjeno objavljivanje bilo kakvih vijesti o njemu u Novom listu. Da bi 1990. postao naš Brankić. Uz našu tetu Radu (Matejčić – kultna knjiga Kako čitati grad, pet izdanja!). U Rijeci se skrasio i Vatroslav Cihlar, pa su tu sve troje surađivali u pokušaju da ožive kulturu grada – koji je prezirao kulturu! Od lipnja 1945. Fučić je radio u Konzervatorskom zavodu, koji ga je uputio u Istru, gdje je obilazio, bilježio, popisivao i snimao kulturnu baštinu. Sustavno je proučavao glagoljske spomenike, te je bio jedan od autora izložbe Svjedočanstva o slavenstvu Istre, koja je 1946. priređena u Pazinu u povodu dolaska Međusavezničke komisije za razgraničenje između Jugoslavije i Italije. Ponekad je teško odrediti što su mali doprinosi, a što kapitalna djela. Njegovo kapitalno djelo su – mali doprinosi! Veliki, uglavnom neshvaćeni domoljub, koji je prezirao stegu i kancelarije. No, on je prilično prezirao i cijeli sustav, njegov partijski primitivizam, te odnos prema kulturnoj baštini. To se može osjetiti iz službenog izvješća od 23. srpnja 1945. o dvorcu barunice Hüttenrott na otoku sv. Andrija ispred Rovinja: „…Očigledno je svatko, tko je prije našeg dolaska bio u dvorcu, raskopao, prekopao i prevrtao svaku sobu, svaki ormar, svaku ladicu do temelja. Razumijemo da OZNA povodom hapšenja vlasnice pretraži njenu kuću; ali da li je nužno da se sadržaji ladica užurbano izvlače, bacaju po podu, da se pokatkad čitava ladica komode jednostavno prevrne i potom ostavi onako kako jest? Rublje, odijela, suđe, privatna korespondencija, službeni spisi, knjige, fotografije… Ukratko sve što nije bilo nepokretno, valjalo se u divljem neredu po podovima pojedinih soba, Bilo je nekoliko soba gdje u pravom smislu riječi noga nije mogla stupiti na dasku. Ostaci jela, prazne vinske boce, razbijene čaše, prazne kutijice nakita, zagađeni podovi, pa čak i onečišćeno suđe – sve je to upotpunjavalo sliku opustošenog dvorca…“ Malo niže u izvješću se i imenuje potencijalne krivce, a to su bili OZNA, Gradski NOO, Štab 43. divizije i Kotarski NOO.“ (Bradanović, str. 59-60)
Maroević o Fučiću: „…bio je institucija za sebe“
Taj prelazak iz Pavelićevog krvavog totalitarizma NDH u Brozov krvavi totalitarizam pseudo-komunističke Jugoslavije, puno ljudi nije uspjelo preživjeti. Kao veliki Hrvat, Fučić je iskazao priličnu upornost u diskretnom potkopavanju primitivnog novog doba. Vjerojatno se najsigurnije osjećao u seoskim crkvicama i kod seoskih župnika. Uz bevandu, ovčiji sir i pancetu. Povremeno euforično podizanje glasa se podrazumijeva. Tonko Maroević sažeo je istinu o Fučiću: „…bio je zapravo osoba izvan svih institucija, ili bolje, institucija za sebe.“ Bradanović je vrlo savjesno odradio Fučića kao povjesničara umjetnosti, no nekako mu je oduzeo gipkost duha, lucidnost ironije, preglasnost Sveznajućeg. U svom mikrokozmosu Branko Fučić je bio autodestruktivni Tvorac… koji je glagoljicom oblikovao katoličko hrvatstvo Hrvatske! Tomislav Galović isti biografski posao odradio je znatno šire, s jako puno podataka koji su prikupljeni izrazito pozitivistički. No u svemu tome ostao je još suspregnutiji od Bradanovića, pa cijela, raskošna knjiga (330 stranica velikoga formata) izgleda kao malo ambiciozniji diplomski rad. Jasno je da Galović nije ni surađivao, ni osobno poznavao Fučića, ali je svoj odnos prema pitoresknom povjesničaru umjetnosti previše prigušio. Pokušao je to nadoknaditi citiranjem stavova Fučićevih prijatelja. U to poglavlje zalutao je novinar Miljenko Jergović – koji prezire sve što je Fučić volio! Za one koji nisu poznavali Branka Fučića koristan priručnik, no za one koji su ga poznavali ipak malo odviše hladno. Bez njegovog glasa i njegovog smijeha!
