Piše: Smiljana Škugor Hrmčević
S dugogodišnjim hrvatskim diplomatom, pravnikom i geopolitologom Jurom Vujićem razgovarali smo o njegovoj novoj knjizi koja je prošle godine u izdanju „L’Harmattan“ u Parizu izišla na francuskom jeziku pod naslovom „Le moment post-communiste en Croatie“ odnosno u hrvatskom prijevodu „Post-komunizam u Hrvatskoj“. Predgovor knjizi napisao je prof. dr.sc. Marc Gjidara, Sveučilište Panthéon Sorbonne-Assas, Pariz 2. U njoj autor uz ostalo zaključuje da nove postkomunističke elite u zemljama bivšeg komunističkog bloka zbog svog naslijeđenog mentalnog i strukturalnog komunističkog habitusa, nisu bile u stanju proizvesti funkcionalne demokratske institucije jer su u većini slučajeva nastale “umjetnom i mimetičkom” transpozicijom uvoznih vanjskih društveno-političkih modela, a ne kao proizvod unutarnje kolektivne “institucionalne svijesti”.
Koja je tema Vaše knjige i što ona nudi francuskim čitateljima?
U Francuskoj postoji obilna znanstvena literatura glede različitih modela, procesa i iskustava post-totalitarnih i post-konfliktnih društava, kao i višeslojnih procesa tranzicijske pravde. Tematika postkomunizma i tranzicijskih iskustava u postkomunističkim zemljama Srednje i Istočne Europe ostaje još uvijek nedovoljno istražena, stoga je ova knjiga, nadam se, jedan skroman doprinos u tom smjeru. Knjiga se pluridisciplinski bavi s fenomenom postkomunizma od 90-tih na dalje, doba demokratske političke i ekonomske tranzicije do danas, kao višeslojni fenomen koji čini politički, društveni, mentalni, ekonomski fenomen, ali prije svega predstavlja specifičnu temporalnost, svojevrsni „interregnum“, čije konture ostaju paradoksalne i podložne pitanjima, kojima još ne znamo točno trajanje, polazište, a posebno kraj.
Kako se Hrvatska nosi s nasljeđenim mentalnim blokadama iz bivšeg totalitarnog režima?
Unatoč političke i gospodarske uspješne tranzicije i integracijskih procesa (EU, NATO, itd.), hrvatsko društvo još uvijek ne uspijeva prevladati naslijeđene mentalne blokade iz prošlog totalitarnog komunističkim režima, koje predstavljaju prepreke ekonomskim, političkim i institucionalnim reformama. Također, rat u Ukrajini i brutalni poremećaj savezništva između Trumpove administracije i Europe dokazuju koliko su zapravo krhke zapadne liberalne demokracije, koje su decenijama živjele u iluziji „vječnoga mira“ i obrambenog „američkog kišobrana“. Na drugu stranu, neo-sovjetizacija Putinove Rusije koja reaktivira sovjetski narativ „velikog patriotskog rata“ i zagovara rekonstrukciju Sovjetskog saveza, potvrđuje koliko nekomunistički carski narativ, ostaje snažan u Rusiji, unatoč velikih gospodarskih i geopolitičkog promjena u postkomunističkom razdoblju nakon pada Berlinskog zida.
Može te li pojasniti koje su to mentalne blokade i prepreke za provođenje bitnih demokratskih reformi?
Svi oblici pasivne ili aktivne korupcije, neopatrimonijalizam i klijentelizam kao i pojave „rodijačkog kapitalizma“, djelomično su naslijeđe mentalnog habitusa i prakse iz bivšeg totalitarnog sustava. Ne smijemo zaboraviti da je u post-komunističkim zemljama, dugačak put (gotovo više generacija) do promjena i sazrijevanja društvenih i kolektivnih mentalnih struktura u tim društvima. Na tom tragu sociolog Ralf G. Dahrendorf procjenjuje da će trebati šezdeset godina za izgradnju stabilnog i zrelog demokratskog društva u bivšim komunističkim zemljama: Vrijeme kulturne mentalne promjene (zrele demokratske političke kulture) nužno je drugačije od onoga normativne promjene (uvođenje europskih standarda). Neusklađenost vremenskih tokova između, s jedne strane, reforme institucija i pravnih normi, i s druge strane, promjena kulturnih paradigmi, dakle ponašanja i mentaliteta, objašnjava fenomen kulturnog kašnjenja tzv.”cultural gap”.
Nemojmo zaboraviti da komunizam, iako sistemski poražen nakon pada Berlinskog zida, opstaje na razini antifašističkog narativa, internacionalističke utopije, “političke religije” ili “sekularne religije”, koja još uvijek uspijeva mobilizirati određene društvene slojeve, relativizirajući brojne zločine komunizma u prošlosti. U tom smislu, Thierry Wolton francuski povjesničar ističe da „nedostatak rada na sjećanju na komunizam dopušta određenim vođama da i dalje veličaju njegove zasluge, kao npr. u Kini. Putin ne bi naišao na toliku podršku u svijetu da se jasno osudila ta prošlost iz koje je potekao”. Također treba napomenuti da su u skladu s brojnim preporukama i rezolucijama EU glede nužnosti suočavanja s totalitarnom prošlošću, usvajanje i provođenje zrelih memorijalnih politika u postkomunističkim zemljama, a posebice u postkomunističkoj Hrvatskoj, od velike društvene važnosti u smislu sazrijevanja kolektivne svijesti i izgradnje pomirenog društva. Primjenom dezideologiziranog pristupa sjećanju i suočavanja s totalitarnom prošlošću omogućilo bi se razvijanje svojevrsne katarze i promjene kolektivnog mentaliteta.
Često govorite o značaju izgradnje funkcionalnih institucija. Što pod tim podrazumijevate?
Hrvatska je 90-tih naslijedila katastrofalno stanje devastiranih državnih i društvenih institucija koje su u potpunosti bile nefunkcionalne i neadaptirane za novi demokratski poredak zbog suvišne birokratizacije i korupcije. Od 90-tih i nadalje vidljivi su veliki pomaci u izgradnji funkcionalnih i demokratskih institucija, međutim još uvijek ostaju nedostatci i deficiti građanskog povjerenja. S pojavom demokracije, nove postkomunističke elite u zemljama bivšeg komunističkog bloka zbog svog naslijeđenog mentalnog i strukturalnog komunističkog habitusa, nisu bile u stanju proizvesti funkcionalne demokratske institucije jer su u većini slučajeva nastale “umjetnom i mimetičkom” transpozicijom uvoznih vanjskih društveno-političkih modela, a ne kao proizvod unutarnje kolektivne “institucionalne svijesti”. U knjizi se često referiram na sociologa i filozofa Arnolda Gehlena koji je posvetio svoj rad ulozi i značenju institucija u kulturi u društvu. Po njemu, svijest i povjerenje u institucije, kao “sustav navika-habitusa” čine važan čimbenik demokratske konsolidacije i integracije. Dakle, institucije su, važan čimbenik normativne i simboličke internalizacije koje omogućavaju i nenasilnu stabilizaciju društva i građana.
