Piše: Zoran Maljković
Podosta je godina prošlo otkada je bivša ravnateljica Gradskog kazališta Žar ptica Marija Sekelez preuzela ovo kazalište koje uglavnom daje predstave za djecu i mlade, uskrsnula ga iz mrtvih i od njega učinila možda najrelevantnije takvo kazalište u gradu. Rado je klasične i lektirne naslove davala u ruke redateljima modernijih rukopisa, a osim toga bavila se i tekstovima koji tada još nisu bili lektira, ali su mnogo značili djeci kao literatura koja se rado čita, prodaje i ostavlja trag na mladim čitateljima (poput dramatizacija romana Sanje Polak i Sanje Pilić).
Njezin nasljednik Drago Utješanović uspješno nastavlja kazališnu ravnateljsku poetiku Marije Sekelez i uz naslove koji se od ovakve kuće očekuju ide i dalje i propituje neke teme koje se čine rubim interesima za djecu ovoga uzrasta ali su nedvosmisleno važne za njihovu opću kulturu (sjetimo se predstave o Fridi Kahlo).
U tom nizu nastaje i predstava 5.0 autorski projekt redatelja Darija Harjačeka i dramaturginje Dore Golub koji je (pra)izveden 7. ožujka, predstava koja se bavim traumama osmaša koji su prisiljeni završiti osnovnu školu sa što većim prosjekom ocjena kako bi se mogli upisati u željenu srednju školu.
Sličan takav projekt ovaj je tandem uspješno odradio prije godinu dana u splitskom kazalištu mladih u predstavi Šuti, muči koja se bavila nešto starijom generacijom, onom koja je pozavršavala škole i koja ne zna kako i kamo dalje.
Autorski pristup suvremenim temama možda je i najbolji kazališni princip za ovako ‘vruće’ teme jer se neopterećen predloškom redatelj može opustiti i uz istraživanje samoga problema (što je i učinjeno) što bliže približiti temom kojom se bavi.
Iako se predstava reklamira time da se bavi ‘hiperinflacijom odlikaša’ ovo je samo možda najopćenitija oznaka ove predstave jer ona se bavi svime onime što kod djece i njihovih obitelji čini pritisak da moraju biti najbolji. Ova predstava, međutim tu sveprisutno društvenu pojavu okreće u sferu privatnoga i intimnoga.
U samo sat vremena pratimo luk priče o djevojčici koja se, opterećena očekivanjima roditelja (a i društva) razbolijeva svaki put prije važnog školskog ispita, preko drame koju taj njezin problem izaziva kod pojedinih učenika do konačnog smirenja, zapravo nedidaktičnog rješenja/preporuke kako takve sukobe rješavati.
Autorski dvojac, znajući točno u kojem je kazalištu i tko je buduća publika, radi predstavu koja gotovo (u jednom i to najvažnijem dijelu) postaje dokument iz života osmaša koji više ne komuniciraju osobno već samo putem poruka i koji u takvoj komunikaciji postaju hrabri i ponekad okrutni jer im je ta tehnologija siguran paravan za vlastite strahove i nesigurnosti. Te scene komunikacije porukama izuzetno su energično režirane, i iako su, vjerojatno, stvarnost te djece, nama odraslima izgledaju poput horora ili noćne more. Ta brzina i lakoća razbacivanja uvredama, optuživanja, krivih procjena zapravo je zastrašujuća, na trenutke i pretjerana, no ona je tu da bi se stvari ipak mogle vratiti na početne postavke.
Autorski dvojac nakon ove neugodne epizode djecu ponovno vraća na osobne kontakte, rasprave, razgovore koji donose oslobođenje, pronalazak rješenja i pomirenje.
Nije ni naša generacija bila drugačija, sve smo mi to prolazili podjednako teško no tada još nisu bili izumljeni termini poput ‘napadaja panike’ i bili smo jednako traumatizirani školom koja je, za razliku od današnje škole, bila više na strani učitelja i društva nego ma strani djeteta i roditelja.
Likovi su dramaturški točno postavljeni, svatko je od njih drugačiji, svatko je u svom svijetu i željama no na jedan suptilan način, oni su slika suvremene djece koja se ni u čemu ne žele izdvajati iako je svatko drukčiji, dok oni koji svoju ‘drukčijost’ ipak pokazuju na van postaju predmet poruge i ogovaranja.
Dramaturški, likovi djece prikazani su na mikrorazini, kroz njihove monologe, ponekad i kratke poruke koje šalju drugima saznajemo mnogo o njima i njihovom unutarnjem životu, a važno je i to što svatko od njih izgovorenim tekstom na kraju priznaje svoje mane, nesigurnosti i strahove što je jako važna poruka koja u ovakvom kazalištu i ovakvoj publici treba biti nedvosmisleno izgovorena.
S druge strane likovi roditelja ostaju na razini arhetipa, jer svi su roditelji takve djece slični, izgovaraju slične rečenice koje dolaze iz utrobe njihovih osobnih ambicija i želja i stvaraju pritisak djeci. Iako roditelji time, naravno, iskazuju brigu i ljubav djeca to tako ne doživljavaju i upravo to – koliko djeca ne prepoznaju roditeljsku ljubav i ne osjećaju se voljenim može biti tema neke druge predstave.
Utješan i realan kraj predstave također je vrlo važan. On ukazuje na značaj važnosti zajedništva, osobne komunikacije i zapravo relativnosti pritiska za ‘sve pet’ jer se već brzo nakon završetka škole jasno vidi da je to besmislena pojava budući da nas život i interesi vode tamo kamo moramo ići. Autori također sugeriraju i da je jako važno ići za svojim srcem i vlastitim interesima jer jedino tako (i bez pritiska) možemo postići uspjeh.
Glumački ansambl vrlo je ujednačen, mahom su to mladi glumci koji su dobro izabrani u ovu predstavu kako bi mogli prikazati te naizgled rubno različite karaktere i koji su u biti jedan lik, lik besmisleno istraumatiziranog osmaša koji umjesto da vrijeme provodi u skladu sa svojim godinama i interesima postaje žrtvom očekivanja okoline. Uloge osmaša i roditelja igrali su Bogdan Ilić, Andrija, Nazlić, Matej Đurđević, Dunja Fajdić, Vini Jurčić, Petra Krolo i Laura Čerina.
Budući da osim hiperinflacije odlikaša imamo, zbog prevelikog otvaranja glumačkih škola, hiperinflaciju glumaca, ovaj je tim odlično izabran, svatko od njih ima svoj glumački identitet i vjerujemo da će uspjeti pronaći svoj glumački put.
Na kraju, možda i jedna zamjerka. Osobo ne poznam previše djece toga uzrasta i ne mogu reći je li i to dio ove iste priče o opterećenju ocjenama u školi. No, možda se autorski tim više bavio pa zna bolje, pa ono što ne mogu ne primijetiti jest to da nitko od likova nije osobito simpatičan publici (barem nama starijima) svi su zabrinuti i u grču i humor dolazi iz situacije, a ne iz karaktera. Možda baš to da ima više osobne privlačnosti u nekim od likova u kazalištu za mlade povećava kod gledatelja vezanost uz neki lik, veću identifikaciju i mogućnost pronalaženja rješenja za sebe samoga.
Iako su likovi odlični reprezenti suvremene stvarnosti nisam siguran da bih, da sam gledatelj njihovih godina, poželio da mi netko od njih postane prijatelj niti da se s njima družim. No, možda je autorski tim ipak želio da im ništa ne bude ‘jače’ od ideje i problema koji su željeli prikazati i na čemu im, ipak, treba čestitati.
