Piše: Smiljana Škugor Hrnčević
Iako je Hrvatsko narodno kazalište u Šibeniku zbog radova na energetskoj obnovi zgrade zatvoreno već osam mjeseci njegov ansambl ne miruje već po onoj staroj, što teatar u svojoj punini jest, predstavama obilazi Hrvatsku, predstavlja se nekoj novoj publici koja ne ostaje ravnodušna na izvedbe tog mladog glumačkog ansambla na čelu s intendantom Jakovom Bilićem koji je „dvostruki svoj među svojima“ s obzirom da je Šibenčanin i s obzirom da je prije intendantske dužnosti bio glumac tog šibenskog teatra.
S tim mladim i dinamičnim kazališnim ravnateljem razgovarali smo u Zagrebu gdje su se koncem veljače po treći puta predstavili svojom uspješnicom „Đođi gola na večeru“, ovaj put na najvećoj zagrebačkoj sceni u Studenskom centru. Kaže, ne bi mi bili Šibenčani da nismo zakupili najveću scenu i i rasprodali 1100 ulaznica.
Diplomirali ste glumu u Zagrebu i odmah se vratili u Šibenik. Ipak je Zagreb Zagreb i veće su šanse za mladog glumca. Što je prevagnulo Šibeniku?
Da, diplomirao sam u klasi prof. Krešimira Dolenčiča, završilo je to taj dan negdje oko 21.30 navečer, a već ujutro bio sam u autobusu za Šibenik i naplatne kućice u Lučkom prošao sam u 6.15 minuta. Svime sam vezan za Šibenik ili kako bi naš Arsen rekao „neliječen od Šibenika“.
Na ravnateljsko mjesto imenovani ste 2018. Tada kazalište nije bilo u dobrom stanju, ne mislim samo na građevinski dio, već su se zaredale mnoge nedaće, pa i afere s vašim prednicama. Kako ste se usudili preuzeti tu funkciju?
Znao sam koji kapacitet moji, tada malobrojni kolege imaju, ali uz njih računao sam i na mladu ekipu koja se okupila u Šibeniku i koja je željela iskorak za grad. Na dužnost sam formalno imenovan na Badnjak 2018., a malo kasnije, iz gradske uprave su mi rekli – pronađi di curi. Vrlo brzo sam pohvatao konce i došao im s odgovorom – nigdje ne curi to je more. Moramo sagraditi lađu, izgraditi novi koncept, i evo mislim da nam je pošlo za rukom. Puno je mog vremena i truda otišlo na izgradnju te jedne profesionalne niše. Naravno, ništa ne bi uspio bez mojih kolega, mlade ekipe u kojoj su svi stručni, ali i puni entuzijazma. Ja sam među njima bio samo onaj s najširim plećima. Kako sam to sve prebrodio znaju moje dvije najbolje prijateljice jedna se zove Zora, a druga Noć. One najbolje znaju.
Kakvo ste financijsko stanje naslijedili?
A što da kažem, kazališni proračun je bo opterećen sa zaostacima većim od 2 milijuna kuna. Krenuli smo s 9 posto udjela vlastitih sredstava u budžetu, a sada smo na više od 40 posto. Nismo mi napravili ništa, mi smo samo zaustavili mentalnu i financijsku nebrigu i pljačku. Jednostavno smo okrenuli pristup poslu u jednoj javnoj instituciji.
Pa ipak neki kažu da ste imali sreće s gradskom vlašću, gradonačelnikom Burićem. Što na to kažete?
Sve što smo činili i radili radili smo zbog toga da više nikada neka 13-ta ruka u Gradskom vijeću ne odlučuje o sudbini kazališta i Dječjeg festivala, a u dva je navrata to odnijelo i tavu i jaja. Napravili su zulume različitih vrsta. No trebalo je godina da se ponovo uškvarimo.
Izgleda da ste se uškvarili!?
Odmah po dolasku na funkciju gradonačelnik Željko Burić stvorio je oko sebe jezgru mladih ljudi koja se vratila u Šibenik kako bi u svom gradu nešto stvorila. Nije uvijek ni među nama, mlađima koji smo imali zajednički cilj bilo ni divno ni krasno. Imali smo međusobnih bitaka i ratova, a bilo je i onih koje su se odnosile na navike posebno starijih generacija. A, te su navike u Šibeniku još upečatljivije i pokatkada razornije. Uspjeli smo jednom suludom mladenačkom energijom, a to je prepoznao i naš gradonačelnik, ali i nadležni u Ministarstvu kulture i medija. Mislim da danas mogu biti zadovoljni što su nam pružili šansu. Mislim da smo opravdali to povjerenje. Dogodilo se da je gradonačelnik rastvarao prozore, a danas otvara i vrata, toj jednoj mladosti i energiji koja je prepoznala izdašnosti raznih europskih fondova i počela obnavljati gradske kulturne znamenitosti. Tu je i Dječji festival koji smo unatoč malim novcima svake godine dizali na višu razinu. Na taj festival dolaze nam veliki umjetnici s poznatim predstavama kojima je čast sudjelovati na takvom „starom“ dječjem festivalu. Ne unižavajući rad mojih kolega prije, jer svatko je imao svoje okolnosti, mi nismo bili opterećeni svojom pozicijom ni društvenim dugovima i uspjeli smo u nakani stvaranja dodane vrijednosti. Imao sam sreću i ovom prigodom na podršci i povjerenju moram zahvaliti ljudima koji vode grad, a koji imaju svoje probleme, kako od 100 nečega namiriti 200 onih koji čekaju i misle da potporu moraju dobiti.
Dakle dobitna kombinacija je što su prepoznati i uključeni mladi ljudi?
Mi nismo ništa vidjeli, nego samo željeli. Željeli smo živjeti u svog gradu od vlastitoga rada. Skupilo se nukleus mladih pametnih ljudi i ta je mladost stvorila tu razliku da ne kaskamo, nego udaramo ritam pa kako u teatru, tako i drugdje. Naravno da se svatko može zapitali je li baš svaka stvar koju smo napravili zadovoljila svačiji ukus. No, možemo stvar postaviti i obrnuto, pa pitati koliko smo toga imali prije pa da možemo usporediti. Danas čovjek iz Šibenika može odlučiti hoće li posjetiti jazz koncert u Arsenovoj kući, ili će doći u 10 sati na „Black coffy u kazalište itd. Da, stvorio se kadrovski nukleus. Evo na čelu naše slavne gimnazije je čovjek od 30-ak godina. Došla je mladost, ali uz potporu sijede kose. Gradonačelnik je ipak, onako modrićevski kada je bilo napeto, znao sakriti balun i sve dobro odmjeriti. Mi mlađi smo to prepoznali. No, možda baš takav pristup, kada su u pitanju moje predhodnice ili vijeća koja su bila nije uspio. Nisu se mogli nositi s okolnostima koje vjerojatno ni njima nisu bile jednostavne.
Kada se zbroji vrijeme provedeno u pandemiji COVID-a i sada ovo od kada se zgrada obnavlja koliko je kazalište normalno funkcioniralo?
Kao što sam rekao formalno mi je mandat počeo na Badnjak 2018. i u tim godinama, uključujući i one u pandemiji COVID-19, izračunao sam da smo imali oko 8, 9 mjeseci realnog rada. Prvo je na početku bilo hvatanje konaca od toga gdje su ormari, što u njima ima. Taman kad smo prodisali došla je korona, a nakon toga energetska obnova.
Nije li se zgrada već ranije obnavljala? Zašto se to radi ponovo?
Zgrada je teško stradala u Domovinskom ratu, obnovljena je, ali bolje da većinu stvari nisu dirali. Obnovljena je 2000. Veliko oštećenje nastalo je i 2012. kada je u Šibeniku pao veliki snijeg. I sve to skupa uz starost od 150 godina trebalo je krenuti u kompletnu obnovu. I nadam se da ćemo ovu fazu dovršiti u listopadu ove godine.
Znači, to nije kraj?
Tako je, nakon energetske obnove nastavit ćemo s uređenjem interijera, kantun po kantun. Na više faza odlučili smo se jer da smo krenuli u sveobuhvatnu obnovu, tko zna kada bi otvorili vrata. Neka moja optimistična procjena je da bi sve mogli završiti za četiri pet godina. Ako obnova koju smo zamislili prođe, usudim se reći da smo stvar riješili za slijedećih 100 godina.
Koliko imate zaposlenih? Kako popunjavate umjetnički kadar?
Imamo profesionalni sastav od 2007. kada je krenula profesionalizacija manjih kazališta. Ukupno nas je 36 zaposlenih od toga je 4 stalno zaposleno na festivalu, 21 u tehničkom i umjetničkom odjelu, a ostalo u službama kazališta. Kada sam bio glumac bilo nas je četvero profesionalaca. Sada je u ansamblu 8, a potrebe su od 10 do 12 što bi bio optimum kako bi zadovoljili sve potrebe. Imamo vlastitog scenografa koji se nakon studija vratio u Šibenik. Imamo svoju kostimografiju. Najvrijednije je to što djeca iz našeg dramskog studija odu na školovanje, a mi im stvaramo uvjete da ih vratimo kući. Sada ih je na raznim akademijama sedmero. Ne znamo hoće li se vratiti, ali stvaramo uvjete za to. Gradimo svoju ekipu, svoj sustav. Prošle godine realizirali smo 146 vlastitih programa. Kad se sve zbroji mislim da smo prevalili pola puta.
I Šibenčani i gosti koji mu dođu primijetili su veliku razliku nabolje u odnosu na prije 10-ak godina
Šibenik je u svom kulturnom smislu jako napredovao. Kulturna ponuda u gradu kako institucionalna tako i ona nezavisna organizira više od 2000 događanja godišnje. Samo kroz kazalište prođe 35.000 ljudi. Dakle publike ima, na nama je da osmišljavamo i nudimo program. Što se teatra tiče, bez obzira na sve nove tehnologije, siguran sam da će opstati jer će ljudi tražiti da vide živog čovjeka. Svaka čast robotu, no ipak smatram da će ljudi i dalje ići u kazalište, a djeca na Dječjem festivalu i dalje uživati u plastelinu i crtanju vodenim bojama po lancunu.
