U srcima zaostalo zlo treba riješit glogovim kolcem. Odavno se, i bez imalo oklijevanja, smjernom rukom moralo presuditi, a poslije okaditi. Međutim, ponestalo je i tamjana i svetog ulja, izostala je osobna hrabrost. Umišljeni poglavari Grada pomislili su da se Rijeka može osloboditi mučne prošlosti karnevalskom povorkom i zvončarima, a njegovi stanovnici spasiti bez pomisli na krivnju i pokoru.
Njihova uvjerljivost svih godina od tzv. oslobođenja 1945. nije propustila priliku da upropasti sve čega se dotakla. Bačve suza okajnica ne bi bile dostatne, kao što ni kumulusi peckavog tamjanskog dima ne bi više milost za Rijeku smogli izmoliti, a ova šaka (ne)milosrdnih riječi samo je uzaludan pokušaj da lažnim lokal-patriotima izbijem ono (ni)malo preostalog dostojanstva i još jednom ukažem u što smo ugazili živeći u ovom unesrećenom gradu.
Oporbene su ličinke našle svoje mjesto u podjeli gradske vlasti
Rijeka se urušila pod teretom svoje prošlosti 20. stoljeća gnusobom svojih izuma i urasla u svoj usud. Namirisala se mrtvačkim znojem svojih žrtava, izbrisala je razmak između nevažnosti i beznačajnosti, i postala ruglo. Njeni (malo)građani (prigrad i legionari iz bivših republika propale države) još se diče slavnom povijesti Grada u kome su njihovi preci nadničarili, služili i malokad gospodarili. Ili ipak ne, bili su to ljudi nekih drugih svjetonazora. Ostaci ostataka tih riječkih građana još očekuju svjetlo na kraju stogodišnjeg tunela kao da je riječ o prolaznoj prehladi ili o tek povijesnim ciklusima koji sinusoidno dođu i prođu. No, nema pomoći ni od onih nazovi oporbenih politikanata što umišljaju da žele i mogu pomoći ovome Gradu. Srećom takvih je malo, oporbene su ličinke našle svoje mjesto u podjeli gradske vlasti i sve se svodi na sakupljanje mrvica sa sve praznijeg stola. Grad zaudara nekrozom i najprije ga treba raskužiti deratizacijom.
Grad je davno ušao u malomišćansku kulturu i ustoličio karnevalsku malograđanštinu
Kad su mu zla prohodala i ojačala, Grad je počeo pobolijevati, kopnjeti i bazditi kadaverom. Vonj Mrtvog kanala njegov je prepoznatljiv znak i taj smrad gradske nekroze ušao je u odjeću, pluća, potrovao mu školstvo; davno ušao u malomišćansku kulturu i ustoličio karnevalsku malograđanštinu. Pljesnivljenje je trajalo predugo, desetljećima, sada njegovatelji riječkog kadavera drugarski zabijaju posljednje čavle u njegov lijes uvjereni da mu grade invalidska kolica. Čak i da nekim čudom nakazno preživi i prohoda, kome treba otromboljena mješina ispunjena smradom svojih grijeha, možda nekakvom distopijskom turizmu?
Britanski inženjer Robert Whitehead (1823. – 1905.), tvorničar i izumitelj, svoje je ubojito oružje (minenshiff) stvorio u Rijeci. Torpedo svoje raskomadane i utopljene žrtve broji u stotinama tisuća. I još nije izašao iz ratne mode, samo se usavršio i sve je ubojitiji. Gabriele D’Annunzio čuveni talijanski književnik, junak i čuveni ljubavnik… opasan politički šarlatan i otac fašizma posijao je demonsko sjeme svog „izuma“ u Rijeci; njegov učenik Benito Mussolini (1883. – 1945.) raznio ga je Italijom i svijetom. Ni tada nije prošlo bez povijesne festive, a Rijeka i njezin ustrašeni živalj to voli. Rijeka uvijek može računati na neiskreno veselje svojih (malo)građana kao i na njihovu podmuklu šutljivost prerušenu u lažno zadovoljstvo. Nije li dovoljno otići u riječka kazališta i čuti kako se publika neprestano smije bez obzira što se na pozornici zbiva?
Sjajno u Rijeci uspijeva i „naš“ toliko hvaljen „domaći čovik“, po zanimanju ustrašenac
Fašizam svoje žrtve broji u desecima milijuna i s brojanjem nije svršeno, samo se njegove zaštitne boje prigodno mijenjaju. Sada crveni komunizam koketira s crnom bojom, ili nimalo posramljen učestvuje u povorkama duginih boja; ljubi one koje je za vrijeme svoje diktature proganjao. Kao izraubana kolodvorska prostitutka na zalasku (političke) karijere, komunizam je sklon i najodvratnijim nečasnostima ne bi li preživio presudu povijesti, stoga se nemojmo čuditi zašto je crvena Rijeka postala oboljeli grad paučine, sivila i karnevalskih drangulija koji životari između Ništa i Nikud… ostala Grad koji njeguje neku svoju apatridnost, u kome uspješno dozrijeva samo neuspješnost i beznađe u službi boljševičke ideološke plijesni. Sjajno u Rijeci uspijeva i „naš“ toliko hvaljen „domaći čovik“, po zanimanju ustrašenac koji sebe hrabri uzvikujući „krepat ma ne molat“. Taj primorski ponos oduvijek je bio umišljaj domaćeg blenta koji nije prestao biti sluga i ne prestaje „molivati“ remen na svojim hlačama svakom tko ga malo ružnije pogleda. On je sretan kad se podloži „fureštima“, jer onda ima razloga njurgati i od cvileža graditi svoje isprike i utočište. Sagnut i prignut on sa suzom na šutljivom licu odrađuje svoju hrabrost i „ne moliva“.
I možda je tog samodopadnog pučkog umjetnika u lažiranom prkosnom samožrtvovanju, tj. „krepivanju“, s bolnom pronicljivošću opjevao Drago Gervais u pjesmi „Sinon“ – ili u prijevodu na standardni književni jezik, „Sinovima“ – kad u završnim stihovima dijagnosticira stanje robovske duše, skamenjenost i refleks urođenog oklijevanja: ča mi povedate od domovini, // oj moji sini? // Ropske ste materi robi ustali, // i ropsku krv va sebe zadržali // s kun vas je mat van dojila. To je Gervaisova dijagnoza nemile prošlosti i mračne budućnosti Hrvatskog primorja i moje Bodulije.
Komunistička Rozmarina beba vratila se u svoju koljevku
Poklopilo se prikazivanje filma „Fiume o morte“ s dolaskom m/b Galeba na Riječki lukobran. Diktatorova ploveća rezidencija u smb boji smjestila se na trajni vez, pritom se ukrasila s dvije obalne dizalice svjetlima obojenima u crveno i postala pohvala crnoj i crvenoj tami – nadgrobna ploča ubijenoga grada. Crveno roze dizalice čuvaju svoje nakazno čedo. Nije tih dana golubica sletjela na gradski toranj, niti je radosna vijest počastila Rijeku, nego je u europski Pyong Yang uplovila jahta komunističkog ratnog zločinca da bi svojim prisustvom zapišala njegov ratni plijen i podsjetila na dane kad su ljudi Titova najvećeg povjerenja brzim likvidacijama čistili prostor od „narodnog neprijatelja“. Komunistička Rozmarina beba vratila se u svoju koljevku da bi Rijeku podsjećala na nelijepu prošlost i najavila nasrtljiv muk propadanja.
Dva su zla, torpedo i fašizam, dovukla simbol trećeg zla – brod koji slavi komunističku upornost u propasti. Titov „brod mira“ čijom su palubom šetali i u njegovoj utrobi spavali najpoznatiji svjetski krvoloci: Haile Selassi, car Etiopije skončao u pritvoru pod nepoznatim okolnostima; predsjednik Indonezije, brutalni diktator Sukarno, svrgnut s vlasti; Idi Amin, predsjednik Ugande, masovni ubojica i ljudožder; Ne Vin, predsjednik Burme, umro u kućnom pritvoru isto kao i Bourguiba Habib, predsjednik Tunisa; Modibu Kaite, predsjednik Malija, umro u zatvoru; Gaddafi, vođa Libije ubijen od ruke vlastitog naroda, Nikolae Ceausescu, justificiran i pogubljen po prijekom sudu vlastite države… i da ne nabrajam.
S tom prtljagom zločina Grad Rijeka trajno je obilježen i ne pripada mu ni bolja ni drugačija budućnost. Rijeku je opečatio jedan ubojiti izum i dva bratska zla. U Rijeci je osmišljena Riječka država Gabriela D’Annunzia, začetak totalitarizama 20. stoljeća – osmišljen je fašizam. Danas u njoj još stoluje njegov doppelganger, crveni fašizam. I ništa se u Gradu desetljećima ne mijenja niti teži promjeni: mali njurgavi „domaći čovik“ jednom godišnje oblači kostim da bi bio ono što nije, a veći dio godine navlači na sebe masku „brižnića“ i prosjači svoje dostojanstvo.
Prizori iz filma „Fiume o morte“ kao da je D’Annunzio izmislio „Big brothera“, a ne fašizam
Film „Fiume o morte“ završava s nekoliko dugih kadrova Riječkog karnevala i to je kontekst sâmog filma i Grada sâmog. Rijeka kao grad maski, koloplet laži i skrivanja… jedan veliki maškarani kontinuitet. I to je redateljev domet, dalje od toga ni on ni zagrebačka škola režije ne dosižu. Ta filmska bučna i vesela filmska doskočica zanimljiva mnoštvu statista koji su na premijeri filma s veseljem prepoznavali sebe na ekranu i iskreno se radovali svom filmskom debiju – i nikome više. Prizori karnevalske parade na kraju filma početak su i kraj današnje Rijeke nakon što su je sažvakala vampirska braća fašitičkog i komunističkog totalitarizma. To je Rijeka rasplesana alkoholnom koreografijom na putu u bolju budućnost, naš „nebogi mali čovik“ i sva njegova duhovna istisnina ovjekovječena s vrlo upitnih „petnaest minuta slave“. A Gabriele D’Annunzio, njegova riječka pustolovina i mračna strana totalitarnih režima ovim su filmom ostali nedohvatni kao da su povijesno beznačajni i bez posljedica za današnji svijet, Rijeku konkretno. Možda je za redatelja D’Annunzio samo širom otvorio međuprostor između ekstaze i prokletstva, a opet su se promašili jer ostaje neispričana povijesna slojevitost D’Annuncijeva pothvata. Po svemu sudeći njegova je riječka pustolovina postala i redatelju (i producentima) prevelik zalogaj pa je okrenuo na ludoriju s mnoštvo statista kao da je talijanski književnik izmislio „Big brothera“, ili luna park…,karneval, a ne fašizam.
Tko bi ikada poželio useliti u kuću gdje se dogodio zločin, leći u krevet u kome se umiralo ili obući krvavu košulju sada opranu i bez mrlja… Zapravo nitko. Nije to ni praznovjerje ni opravdani strah niti se odbojnost može objasniti tek nelagodom prema mjestima i adresama nesreća, u ovom slučaju prema Gradu Rijeci ispunjenim povijesnim sjenama što gnjiju pod teretom groznih posljedica. A opet smo tu, zatečeni groznim istinama i potkupljeni ugodnom sredozemnom klimom; zasužnjeni praznom nadom da će jednom, još za našeg života, biti oprošteno Gradu neisprane savjesti. Uzalud vjerujemo da u njemu još ima zdravog soka i ljudi svjesnih da je vrijeme lažne skrušenosti „domaćeg čovika“, njegove licemjerne pokornosti i zlonamjerne invalidnosti trebalo odavno napustiti i čvrstim zagrljajem prigrliti hrvatsku domovinu.
Grad je u sporu s dobrim stvarima
Sve su ambicije i želje sahranjene oklijevanjem i malošto može olakšati težinu naše uzaludne osamljenosti. Grad je u sporu s dobrim stvarima i to više nije ni tvrdokorno partijsko rukovodstvo ni oporbena jalovost, to je duboko ukorijenjena učmalost poslije koje ostaje samo nasrtljiv muk propadanja i tugaljivo sjećanje da je moglo biti drugačije, dakako bolje pa onda to prihvaćamo kao opipljivu prošlost, koja se nije dogodila, ali… Zato nam se može dogoditi da jednom požalimo za našim gradom-mrtvačnicom, jer ljudi su sebi sâmima neprestano iznenađenje, sami sebi sudbina. Daleko su obzori iskrenosti: granica svake sramote samo je još veća sramota i nema kraja dok se naglas ne izgovori vlastita sramota. Za novi život treba „pošteno“ umrijeti, ali s kim i za koga kad su sve želje sahranjene, a srca u Rijeci usahla ili žive u strahu od vlastite volje?
