Zanimljivo je kako se Gamulinov „Ilarijin smješak“, remek-djelo hrvatske književnosti, od 1968., kad je bio objavljen, uporno gurao u mrak nevažnih knjiga. Iako je knjiga dobila nagradu Matice hrvatske za tu godinu!? Problem je bio, kao i često u Hrvatskoj, u zlovolji Miroslava Krleže. Naime, Bard s Gvozda (slično kao što je D’Annunzio Bard/Vate s Lago di Garda), bio je izrazito alergičan na dva suvremenika: na Vladimira Bakarića, koji ga je smatrao bleferom općenito i na Grgu Gamulina, koji ga je smatrao bleferom na području likovne umjetnosti.
Kako Bakariću, kao partijskom gubernatoru Hrvatske, nije mogao ništa, tako je iskoristio 1971. godinu da iskali zlovolju na Gamulinu. Koji je bio temeljni Gamulino grijeh? Odgovor je jednostavan: „Ilarijin smješak“. Ta knjiga je totalno izbacila Krležu iz takta, jer je s njom Gamulin pokazao da je neusporedivo bolji pisac, ali, i što je još gore, da je posve svjestan toga! Gamulin bi sažeo: „Hladna, čelična oholost znanja i moći.“ (str. 11).
Nije Krleža bio jedini koji nije volio Gamulina
No, nije Krleža bio jedini koji nije volio Gamulina. Nisu ga voljeli ni povjesničari umjetnosti koji su se redovito susretali s njim. Ja sam, ipak, imao nešto drugačiji pogled na „velikog majstora rizičnih atribucija slika starih majstora“. Nas je razdvajalo pedeset godina vrlo različitog životnog iskustva (recimo, ja nisam proveo četiri godine u logorima Jasenovac i Stara Gradiška!), tako da smo se svađali samo oko atribucija, no bez zadnjih primisli. Bez nadmetanja ega. Na neki način stekao sam utisak da je Gamulinu suradnja sa mnom bio posljednji proplamsaj njegovog uma… do njegovih krajnjih granica. Idućih nekoliko godina je gasnuo na način koji nisam želio promatrati izbliza. Teško je promatrati nestajanje renesansnog duha.
Imam u kućnoj knjižnici dvije verzije „Ilarijinog smješka“. Originalnu iz 1968., koju je uredio pjesnik Josip Pupačić, te onu iz jednotomnih Izabranih djela, koju je priredio 2011. pjesnik Tonko Maroević. Josip Pupačić odnio je nadmoćnu pobjedu u načinu kako je odradio posao. Naime, Maroević je, iz samo njemu znanih razloga, osakatio remek-djelo za 11 izbačenih poglavlja?! To je isto kao kad biste iz Danteovog „Pakla“ izbacili nekoliko pjevanja – jer se u njima ne događa ništa bitno! Iza oba izdanja stoji Matica hrvatska.
Naslov knjige zahtijeva određeni komentar – da bi se shvatilo Gamulinovo usmjeravanje čitatelja. „Ilarijin smješak“ zvuči u prvi mah gotovo banalno, no potom shvatimo da nam neobično ime ne govori odviše… Ipak… Ilaria del Carretto dobila je prekrasan nadgrobni spomenik u Lucci, koji je isklesao Jacopo della Quercia između 1406. i 1410. godine. Uz noge smirene ležeće figure pružen je tugujući pas, a ispod nje brojni su nagi anđelčići koji nose vijence od cvijeća. Danas sve to može zvučati pomalo izlizano, no tada je Jacopo della Quercia postavljao temelje renesanse u Toscani, prizivajući motive s rimskih sarkofaga. Ljepota tog grobnog spomenika fascinirala je i D’Annunzija, koji spominje Ilariju u sonetu pod naslovom „Lucca“, u poglavlju „Gradovi tišine“, iz zbirke „Elektra“ (1903.). Gamulin ga je poetski oživio, kao ključnu cjelinu buduće knjige, u Riječkoj reviji 1966. godine.
On je pohodio katedralu San Martino, nekoliko stotina metara od fascinantnog ovalnog Trga amfiteatra, želeći se uživo uvjeriti u ljepotu Quercina rada. I dok je bio zanesen vanvremenskim kiparskim djelom, čuvar mu je objasnio da treba doći u kasnim poslijepodnevnim satima, kad sunce na kratko pada na kip i svojim mekim svjetlom oživi Ilarijin mramorni osmjeh. Kao i da za tu informaciju očekuje odgovarajuću naknadu…
“Zanijemio sam. Ironijo povijesti! Pa on prodaje Ilarijin smješak; ovaj moj seminarski san (o, dovoljno su mi ga zagorčali ispiti!), simbol sveminule ljepote, on je povezao sa suncem i trguje s njim. – Doći ću, doći, lukavi čuvaru, koji si progledao moju želju i zanos života. Točno u pet sati kad se sunce bude spustilo nisko nad Piazzom San Martino, doći ću da otvorimo vrata. Ono će ući u njen bijeli sumrak, u tvrdu koru mramora što je skriva i pokrenut će tajne izvore života. Nasmiješit će mi se. Fotografirat ću je u tom času, pa ću Ilarijin smješak ponijeti sa sobom…Sve smo se dogovorili. Neću otputovati. Ostat ću još jednu noć u Lucci. Da čitavo jedno popodne trebat će negdje utući.” (str. 227)
Oživljavanje Ilarije del Carretto, Gamulinu je pokušaj oživljavanje prerano umrle kćerke
Oživljavanje Ilarije del Carretto, Gamulinu je pokušaj oživljavanje prerano umrle kćerke Dafne – kojoj je posvetio knjigu. Zna da je to apsolutno nemoguće, ali želi vidjeti suncem oživljenu skulpturu. Iako su Gamulinu različiti autori podmetali da je knjiga „Ilarijin smješak“ putopis – ona to nije.
Ona je beskrajna šetnja Otokom mrtvih, s nadom da se može uhvatiti neuhvatljivo, spoznati ljudskom umu nedostupne istine, tražeći utjehu u sakralnim motivima – ali ne kao problemu znanstvene atribucije, nego emocionalne religioznosti. Oživljavanje kamenja! Stoljeća! Ravnodušna praznina oko dviju crkava u staroj Tuscaniji. Ali, unatoč praznini, prepoznao sam ipak svoje kamenje. Nagnuo sam se odjednom: učinilo mi se da me kroz jedan veliki lišaj netko gleda. Drhtavom sam rukom opipao žuto oko… – Živo je bilo moje kamenje. I ono je mene prepoznalo.“ (str. 214) Putopis?! Metafizička proza sumorne poetičnosti koja dodiruje Vječnost! „Uzeo sam svoj kovčežić i krenuo široko starom ulicom. Palače stare ali skromne, grbovi, prozori romanički ili gotički, ponegdje plemenita širina renesanse ili kakav nabubreli kartuš baroka. Da, naša je povijest ovuda prošla. Pošao sam polako njenim tragom. Nije trebalo žuriti se, večer se još nije bila javila svježinom, nikakve naročite poslove nije trebalo posvršavati, a sutra ćemo razgledati sve što u ovom gnijezdu ima.“ (str. 263).
To je knjiga kojom se Gamulin obraća Smrti
Posve je jasno zašto je Krleža mrzio svaki redak ove knjige! Ona nosi duboku ljepotu svakim štropotom, svakim sumrakom, svakom praznom ulicom, svakom mahovinom, svakim udarom Vražjeg kopita! To je knjiga kojoj ne treba nikakva radnja, nikakvi likovi, ništa. To je knjiga kojom se Gamulin obraća Smrti, pokorno stojeći u nevažnoj, hladnoj, polumračnoj crkvici, kroz koju struji zrak, koji se poigrava plamenom svijeća.
Često sam koračao Italijom Gamulinovim tragom, uvijek s desetljećima razmaka. No, mogao sam ga naslutiti u svakoj tamnoj, pogrbljenoj figuri koja je bila desetak metara ispred mene. I u Montepulcianu, prepunom stare slavonske hrastovine u dubokim vinskim podrumima uklesanim u stijeni, i u Pienzi, koja je traktat o idealnoj renesansi i poetičnom ljudskom životu, i u San Gimignanu koji gubi svoje impresivne kamene tornjeve u vremenu površnom i prozaičnom. U stvari – jadnom.
Gamulin: “Venecijansko slikarstvo naš je dug prema svjetskoj baštini, a hrvatska umjetnost naš je dug prema domovini
Gamulin mi je često ponavljao: “Venecijansko slikarstvo naš je dug prema svjetskoj baštini, a hrvatska umjetnost naš je dug prema domovini.“ Surađivali smo nekoliko godina na problemima atribucija sedamdesetak slika zbirke feldmaršala Lavala Nugent (1777.-1862.) iz Pomorskog i povijesnog muzeja. Tijekom višednevnog riječkog boravka, u studenome 1990., rasčistili smo neke dileme – Paolo Veronese, G. B. Piazzetta, Giulio Carpioni, Niccolo Bambini, Salvator Rosa, Bernardo Strozzi, Leandro Bassano, Correggio… – iako smo problemu prilazili iz posve različitih pravaca. On je, zahvaljujući iskustvu i dobroj memoriji, nastojao prepoznati maniru slikara čija je djela pohranio u sebi. Ja sam, pak polazio od tehnologije i kvalitete samih slika i potom išao prema određenom autoru. Najkraće smo razgovarali o Tizianovom „Svetom Roku“. Samo je promrmljao: „Nemojte me gnjaviti s ovim. Obojica znamo da je to Tizian…“
Možda će ubrzo, na zahtjev, Umjetna inteligencija napisati „Ilarijin smješak 2
No, vremena su se promijenila. Nedavno sam razgovarao s talijanskim povjesničarom umjetnosti koji je do atribucije došao tako što je dao Umjetnoj inteligenciji da usporedi fotografiju klasicističke mramorne biste nepoznatog autora, sa svim sličnim što postoji na internetu. Umjetna inteligencija našla je gipsani model za mramornu bistu u jednom muzeju u Danskoj. Obimna arhivska dokumentacija pratila je bistu i autorstvo je bilo riješeno! Bez obilaska crkvi i muzeja, bez mukotrpnog listanja odebljih kataloga! Možda će ubrzo, na zahtjev, Umjetna inteligencija napisati „Ilarijin smješak 2 – meditativna proza na način Grge Gamulina“. Gamulin se brani: “Je li to pakao? Ne, to je samo predvorje pakla. U njemu smo svi bili, nebrojeno mnoštvo. Termiti. A pravi pakao je uvijek samo moj, lični. I upravo bi njega trebalo izrezati. Zamišljam grotesknu sliku: otvaraju mi lubanju i vade režnjeve i vijuge, točno one koje treba. A nakon toga je siva praznina.“ (str. 79).
Dežmekasti Bardov spomenik na Dubravkinom putu
U Zagrebu je nekad bilo uobičajeno hvaliti se posjetom Krležinom Gvozdu. Danas to ne znači ništa. Dežmekasti Bardov spomenik na Dubravkinom putu – nadahnute i osvetoljubive Marije Ujević Galetović! – čuva prilaz sumornoj vili koja provincijski nevješto glumi muzej. Gabriele D’Annunzio je, sa svojim kompleksom Vittoriale, pokazao kako se podiže monumentalan spomenik samom sebi! No, pustimo dva Barda i njihovu beskrajnu – ideološki opozitnu! – zlovolju. Mislim da u naše vrijeme znatno bolje zvuči: “Razgovarao sam s Gamulinom u njegovom stanu na Trgu bana Jelačića…” Velikani ne blijede, već samo dobivaju različite izraze lica pri različitom osvjetljenju. Moram spomenuti da sam gotovo dva desetljeća iznad svog radnog stola držao Gamulinovu fotografiju – zamišljenog postarijeg gospodina, koji si čvornatom rukom dodiruje bradu. U njegovoj pozi nije bilo ničeg protokolarnog ili nadmenog, već tek jedna sjeta i zamišljenost. Taj Hvaranin iz Jelse umro je 2. listopada 1997., u osamdesetsedmoj godini. Njegovo remek-djelo trebalo bi u najskorije vrijeme ponovno otisnut u izvornom obliku, s novim predgovorom.
