Te prizore iz Ovalnog ureda možemo već sada mirne duše opisati kao vjerojatno najveći reality show u povijesti svjetske politike.
„Bit će to dobar televizijski program, ha?“, rekao je novinarima američki predsjednik Donald Trump s gorko sarkastičnim izrazom lica nakon svršetka žestoke prepirke između, s jedne strane, njega i potpredsjednika JD Vancea i, s druge, ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog. Na njemu se dobro vidjelo da je neugodno iznenađen razvojem situacije i svjestan lošeg publiciteta.
„Zasjeda“ za Zelenskog?
Nakon svađe, prve reakcije u novinskim i na društvenim medijima, barem jedan dio njih, govorile su o tome kako je američki državni vrh napravio „zasjedu“ za Zelenskog, i oštro ga napao pred televizijskim kamerama, kritizirajući njega i njegovo vođenje države.
Svatko tko je gledao čitavih pedesetak minuta snimke briefinga Trumpa i Zelenskog s novinarima, a ne samo zadnjih desetak koje su svi prenijeli – dobro zna da je takvo tumačenje, jednostavno, neutemeljeno.
Naime, oni koji su gledali cijelu snimku, mogli su vidjeti prilično opuštene, koliko je ta situacija to mogla dopustiti, Trumpa i Vancea kako mirno izlažu svoj plan za Ukrajinu. Zelenski je, s druge strane, bio vidno napet i na većinu onoga što je imao reći Trump odgovorao je u polemičnom, prilično nediplomatskom tonu, pri čemu nije bilo jasno što ga uznemirava.
Trump je govorio o tome kako želi prestanak ubijanja. Kako će, ako mirovni pregovori ne uspiju, nastaviti slati oružje u Ukrajinu, dodajući kako se nada da to neće biti potrebno. Kako su pregovori još uvijek otvoreni i kako će kao posrednik u njima pokušati ishoditi da Ukrajina napravi što manje ustupaka (naravno, riječ je o teritoriju). Pri čemu je dodao da su određeni ustupci, u ovome trenutku, jednostavno neizbježni.
Da, dobar dio njegova narativa bio je, kako je to uvijek kod njega slučaj, posvećen njegovoj političkoj sampromociji i objašnjavanju svima kako je on u pravu, a ostali griješe. Ali, u tome nije bio niti manje niti više iritantan nego što je to uobičajeno kod njega. Zelenski se, međutim, ponašao kao da nije znao kod koga je došao.
SAD zarađuju, pa što?
Ispravljao je Trumpa i objašnjavao mu situaciju u Ukrajini kao da ovaj prvi put ima posla s njom. Kao da nije upravo Trump onaj koji je 2019. poslao 400 milijuna dolara vojne pomoći Ukrajini kao i protutenkovske rakete Javelin i tako pomogao da Kijev promijeni situaciju na istočnoj bojišnici. Kao da nije upravo Trump bio taj koji je uveo sankcije njemačkim i ruskim firmama koje su gradile Sjeverni tok 2 i tako spriječio da Putinova agresija na Ukrajinu započne već tada. Kao da nije on taj koji sada ne ostavlja Kijev, nego pokušava stvoriti mir i spriječiti ubijanje. Može to raditi i iz svojih političkih interesa, nije važno.
To što želi pri tome i zaraditi za svoje građane (a kao Europska unija ne želi, što?), dio je njegovog modus operandi, ali i unutranjopolitičke strategije. Jednostavno, njegovim biračima koji prolaze kroz ozbiljnu gospodarsku krizu je toliko dosta pomaganja Ukrajini, da je za njega politički nemoguće nastaviti ozbiljni angažman u Europi, a da to ne prikaže kao određeni ekonomski dobitak za Washington. Plus, nemajmo iluzije, Zelenski je u tom dijelu američkog elektorata prilično omražena osoba (čemu je to tako, to je druga priča), što je pojačao i svojim angažmanom u predizbornoj utrci u SAD-u na strani demokrata. Dokaz takvoj percepciji ukrajinskog predsjednika bilo je i doista glupo pitanje nekog Trumpu bliskog američkog novinara zašto nije došao u odijelu na sastanak. Trump je kasnije pokušao to pretvoriti u šalu.
Zelenski se, međutim, ponašao kao da mu ništa od svega toga nije poznato. Ne vjerujem da je tako, ali i ako jest to znači da je na za Ukrajinu skoro presudan sastanak došao nepripremljen, što o njemu kao državniku ne govori ništa dobro.
Svađa koja je izbila između njega i Amerikanaca pred ekranima stotina milijuna ljudi diljem svijeta nije, dakle, bila posljedica nekakve „zasjede“ za njega nego još jedan znak upravo te njegove „nepripremljenosti“ na to što ga čeka u Bijeloj kući. Kako je sastanak tekao, Zelenski je bio sve nervozniji i nervozniji, potom je u jednom trenutku svadljivo odgovorio na Vanceovu izjavu o potrebi diplomacije (izjavu koja je bila kritički usmjerena prema Bidenu, ne prema njemu). Nakon što je od potpredsjednika dobio jednako oštar odgovor, Zelenski je krenuo s emocionalnim ucjenama („Rusija pred vašim vratima“) koje su njegov uobičajeni repertoar na europskim salonima. Da se razumijemo, takve izjave su i te kako realne kada se upućuju europskim saveznicima, ali ne i kada se koriste u prepirci s vođom i dalje najveće sile svijeta. Trump to nije mogao tolerirati (iako je do toga trenutka cijelo vrijeme bio neuobičajeno krotak) i ostalo je prilično nesretna povijest.
Antitrumpovska histerija
Ono što je uslijedilo bilo je otkazivanje potpisivanja ugovora, a potom i nova manifestacija već dobro nam poznate antitrumpovske histerije među europskom oligrahijom i lijevo-liberalnim medijima. Europske vođe počele su objavljivati na društvenim mrežama poruke potpore Zelenskom koje je on proslijeđivao dalje, mediji su pisali dramatične komentare kako „Europa i Ukrajina moraju sami“, sve je izgledalo kao dobro koordinirana akcija. Ta kampanja je bila toliko histerična da se u jednom trenutku moglo zaključiti da Europa smatra kako glavni neprijatelj nje i Ukrajine nije zločinac iz Kremlja, nego – Donald Trump. Ono što je posebno zabrinjavajuće jest da dio europskih elita doista u to i vjeruje.
Ispod svega toga, naravno, naziru se i određene „igre“ kojima Europa želi ograničiti manevarski prostor Trumpa i izvući korist za sebe, a Zelenski joj u tome, kako neki tvrde, pomaže. Nadajmo se da to nije točno, jer bi to značilo da je ukrajinski predsjednik dopustio da budućnost njegova naroda bude tek moneta u obračunima između svjetskih moćnika. Glavna opasnost ove antitrumpovske kampanje jest u sljedećem: potpuno je nerealna u svojim postulatima.
Europa ne može bez Trumpa
Ideja da Europa bez SAD-a može u ovome trenutku Ukrajincima ponuditi realno sigurnosno jamstvo jest apsurdna. Kao prvo, morala bi potpuno promijeniti svoj odnos prema svojim oružanim snagama i početi ih odmah jačati. Kao drugo, kako stručnjaci procjenjuju, trebalo bi joj deset godina doći na onu razinu vojne snage potrebnu za realnu politiku i jasni otpor Rusima. Kako je to jučer slikovito opisao bivši poljski premijer Mateusz Morawiecki: Europa proizvodi tvitove umjesto raketa.
Osim toga, europskim političarima usta su uvijek bila puna fraza o pomoći Ukrajini, a u realnosti se događalo nešto sasvim drugo. Nije Trump ojačao Putinov režim da bi mogao napasti Ukrajinu, nego politika EU koja je dobrih petnaestak godina vodila politiku reseta u odnosima s Moskvom i punila ruski vojni proračun našim novcima za jeftine energente.
Ukrajina u ovome trenutku treba jasna sigurnosna jamstva. Trump, s druge strane, smatra da je američka investicija u Ukrajinu najbolje sigurnosno jamstvo koje Zelenski može dobiti za svoj narod u ovome trenutku. Imamo situaciju koja zahtijeva pregovore i dogovore.
U tom smislu, jasno je zašto je Zelenski bio napet. On želi jamstva za svoj narod. Međutim, njegov gnjev koji je izbio pred svima nama u Bijeloj kući neće pomoći Ukrajini da ih dobije. Štoviše, on Ukrajincima samo može odmoći.
Oni koji u njegovom ponašanju u Ovalnom uredu vide „gnjev pravednika“ u pravilu su oni koji te stilske figure pišu bez svijesti o razmjerima drame koja se u ovome trenutku odigrava u Ukrajini. Drame za koju Ukrajinci – sve više njih – žele da prestane. Zelenski se mora čim prije vratiti razgovorima s Trumpom.
Mi Hrvati trebamo imati ugrađeno moralno čulo za automatsku potporu svakom narodu koji je žrtva agresije. I upravo zato trebamo shvatiti jednu stvar. Oni koji žele konfrontirati Ukrajinu s SAD-om, ne čine dobro žrtvi agresije. Kao što ne čine dobro niti Europi.
