Nije teško definirati koji su uzroci poraza ili bolje rečeno potopa HDZ-ovog kandidata Dragana Primorca, inače uspješnog poslovnog čovjeka koji je, osnažen najjačom i vladajućom političkom strankom, po drugi put tijekom 15 godina, pokušao postati hrvatskim predsjednikom.
Najviše potrošenih financijskih sredstava tijekom kampanje, nije bilo dovoljno ni da se za mrvicu približi Milanoviću. Ili, da se barem ne osramoti. Primorac je možda imao želju, ali ta želja nije rezultirala ni motivirajućim ni sinergijskim učinkom pa je uspio dobiti glasove samo jednog dijela onih koji će, uvijek i baš uvijek, što god da se događalo, dati glas HDZ-u. I to je to. Nije uspio privući ni cijelu moćnu stranačku bazu, a kamoli zagrepsti u desni ili centristički birački „bazen“.
Primoraca je, potvrđuju rezultati, javnost doživjela kao lošeg i neuvjerljivog kandidata i to je bilo jasno gotovo od prvog dana kampanje. Kada se svemu dodaju potpuno krive poruke i krive teme, loša komunikacija posebice oko tema otkupa stana u Splitu i braniteljskog statusa, jasno je zašto je i dio onih ljudi koji su u travnju prošle godine glasovali za HDZ, sada mrtvo-hladno dignuo ruku protiv „hadezeovog- nadstranačkog“ kandidata i zaokružio Milanovića. Ili su, jednostavno, ostali doma. Nasuprot njemu, Milanović je uspio u nečemu što je malo kome prošlo za rukom. Tijekom pet godina mandata, uspio je zadržati svoje lijevo biračko tijelo i debelo zagrabiti u desni centar i pa čak i desnicu unatoč svim svojim ranijim rabotama i stajalištima koji se nikako ne bi trebali sviđati toj istoj desnici.
Opomena je to HDZ-u koji ovaj rezultat ne bi trebao gledati isključivo kao Primorčev neuspjeh, tim više što je stranka do najsitnijih detalja bila uključena u kampanju. Analitičari se slažu da je rezultat prvenstveno poruka Andreju Plenkoviću, a u medijskom prostoru polako, doduše u offu, izlaze stranački nezadovoljnici i šalju poruke kako su duboko razočarani nametanjem Primorca i kampanjom. Da ovo nije Plenkovićev treći mandat na čelu Vlade i da nije poprilično jasno da teško može dobiti četvrti, pitanje je bi li se takvi glasovi uopće čuli. Uostalom, isto onako kako se nisu čuli u srpnju prošle godine kada je Primorac potvrđen za kandidata, u vrijeme dok se tražilo jaku figuru koja može svrgnuti „omraženog“ Milanovića.
I dok se HDZ pere (i dezinficira) ruke od Primorca, SDP-ov Hajdaš Dončić kojeg gotovo nije bilo ni čuti ni vidjeti u Milanovićevoj kampanji, najradije bi sada preuzeo Milanovićev lik. Međutim, potpuno je nerealno očekivati da će se Milanovićev rezultat, nekim čudom preliti na SDP i – njihovog predsjednika.
To, čini se, nije jasno samo Hajdaš Dončiću koji se u izbornoj noći ponašao kao dječarac s tuđom medaljom oko vrata koji viče da ju je on osvojio i to na igrama na kojima nije ni nastupio. Javnost tijekom kampanje smijala izljevu emocija Tokić Kartela koji se preko kamera u suzama obratio majci s porukom da će postati predsjednik, ali puno je smješnija bila Hajdaš Dončićeva izjava u izbornoj noći kada je, ničim izazvan, pred svekolikom javnošću uzviknuo – bit ću mandatar! A onda dan kasnije, na jednoj nacionalnoj televiziji, još na sve to stavio i – točku. Šteta što nije puno naučio od svog bivšeg (?) šefa Milanovića, koji je u izbornoj noći ostao poprilično čvrst na nogama.
Istina je, međutim, da ni SDP ni Hajdaš Dončić u ovom trenutku nemaju ama baš nikakav razlog za euforiju. Pred njima je dug put ako žele poboljšati svoj parlamentarni status. Milanovićevih 75 posto, koji su Hajdaš Dončiću zadnjih dana postali poštapalica, nikad neće postati njegovih 75 posto. Sasvim sigurno da je SDP-ovo članstvo živnulo i da je ohrabreno Milanovićevim rezultatom, ali to ni približno nije dovoljno da Hajdaš-Kartelo postane mandatar.
Zato je u ovom trenutku SDP-ova euforija je bespotrebna i na klimavim nogama. Jer, SDP od Milanovićevog rezultata neće previše profitirati, kao što ni HDZ neće propasti zbog Primorčevog. Lokalni izbori koji su pred nama imaju sasvim druge postavke i birači će se opredjeljivati po drugačijoj logici. Naravno da će stranke imati utjecaj, ali HDZ-u na lokalnom terenu SDP nije zastrašujući protivnik. Uostalom, isto onako kako je fenomenalni Milanović iz prosinca, u travnju na parlamentarnim izborima bio – uvjerljivi gubitnik. Svojevrsni je to fenomen jer je na hrvatskoj političkoj sceni zaista došlo do toga da je jedan dio istog biračkog tijela svoj glas, u samo pola godine razlike, dao i kandidatima desnog centra i kandidatu koji se nikad nije ljevice odrekao.
