Piše: Zoran Maljković
Don Juan se vraća iz rata Ödöna von Horvátha premijera je Dramskog kazališta Gavella izvedena 18. veljače i u režiji Paola Magellija. Koliko će priča o ostarjelom zavodniku koji se rezigniran i razočaran vraća iz rata u svijet gori nego što ga ostavio biti zanimljiva gledateljima to ćemo tek vidjeti jer od ‘našeg’ rata prošlo je tridesetak godina, ali došlo je i vrijeme kad bi se neki ‘drugi’ i ‘tuđi’ ratovi novim medijskim i političkim sredstvima mogli voditi pod našim prozorima pa je rat očito tema koja nikada ne gubi aktualnosti. A da živimo u nekoj vrsti poslijeratne socijalne bijede i nepravde kao i junaci ove drame ne može nitko poreći.
Režije Paola Magellija uvijek su događaj za cijelo hrvatsko glumište pa ako ponekad i posrne uvijek je bolji od većine onoga što možemo gledati po kazalištima. Ovaj put, nasreću, nije posrnuo već je napravio važnu predstavu za suvremeno hrvatsko kazalište, ali ne toliko iz razloga teme i pristupa njoj koliko iz pedagoških, umjetničkih i moralnih razloga. Ova je predstava školski primjer dobre režije (pri čemu ne mislim ništa loše) u kojoj je redatelj detaljno promislio svaku scenu, njezinu dinamiku i značenje – što se nekako i podrazumijeva da bi trebalo biti uobičajeno kod režije – ali devastacija domaće redateljske pedagogije posljednjih dvadesetak godina dovela je upravo do toga da ovakva predstava ima mnogo veće značenje no što bi imala u nekim drugim okolnostima.
Veliku zaslugu za to, možda i prije Magellija, ima dramaturginja Željka Udovičić koja je ovaj inače tročinski tekst prevela na za glumce prijemčiv i uvjerljiv jezik, a priči dala univerzalnost pa nas i nije briga u koje se to točno vrijeme i poslije kojeg točno rata odvija. Važnost njezina rada u suvremenom hrvatskom kazalištu velika je. Njezina je najveća vrijednost upravo u tome što nikada sebe ne stavlja ispred autora kojega radi, uvijek dosljedno provede njegovu ideju, nikada ne devastira klasični tekst do neprepoznatljivosti već mu, dapače uvijek pronađe ključ u sadašnjosti koliko god to ponekad teško bilo. Druga njezina vrlina jest i ta da gotovo uvijek (nekad više, nekad manje) uspješno dovede do razine izvodljivosti tekstove nekih domaćih dramskih wannabe autora koji su iz raznih, često nekazališnih, razloga pronalazili put do pozornica s nekim svojim dramskim poluproizvodima. Zahvaljujući upravo vještoj, smislenoj i, (ponovno s dobrim namjerama) školskoj dramatizaciji i prilagodbi Magelli je mogao napraviti ovako dobru predstavu. Slike koje Magelli niže dinamične su i razložne, informativne u smislu praćenja radnje, ali svaka redateljski osmišljena do detalja, ponekad gledatelju i nevidljivo na prvi pogled. Dugo takav redateljski red i čistoću postupka nismo vidjeli na našim pozornicama.
Osobno smatram da je pribjegavanje mikrofonima, golotinji, vatrometima i živom bendu na sceni vrlo rijetko ima svoje opravdanje i da se to prečesto koristi kao trenutak koji rješava trenutačnu redateljsku nemoć u pojedinoj sceni. U ovoj predstavi bilo je obilje prilika za to (ponekad i s pravom) no Magelli je sve riješio inteligencijom, iskustvom i talentom, bez ijedne takve redateljske ‘štake’. Uvijek kad pišem o predstavi želja mi je nekoga potaknuti da ode u kazalište i uvijek mi je važnije pisati iz gledateljske nego bilo koje druge vizure i odgovorit na prva dva pitanja koje prosječni gledatelj prvo postavi: koliko traje? (Sat i četrdeset!) i Je li zabavno? (Da na trenutke, unatoč temi, čak i jest.) Ovdje treba dodati da kad ljudi postave ovo drugo pitanje zapravo žele znati je li dosadno.
Dakako da ova predstava nije zabavna niti joj je to namjera, ali je vrlo dinamična i energična, radnja se brzo odvija, dakle nije dosadna, i nijedan zainteresirani gledatelj neće gledati na sat. Ova predstava nekako vraća vjeru u kazalište, u umjetničko poštenje, poznavanje zanata i znalačke ideje kako da iz toga procesa nastane umjetnost.
Sam tekst oslanja se na sudbinu već mitskog dramskog lika Don Juana koji kod Molierea, de Moline ili čak i našega Ivanca kroči stazom Erosa prema svojoj kazni. No von Horvath vodi ga stazom Tanatosa, on je razočaran, rezigniran i obeshrabren, neka vrsta objekta koji donosi dramu i nesreću ljudima (zapravo ženama oko sebe) bez neke određene svijesti i namjere, vođen samo idejom da još jednom vidi ženu koju voli. Da sad ne idem u spojlere za eventualne gledatelje mogu samo reći da je ovaj Don Juan vrlo nezahvalan izazov za glumca koji ga mora odigrati, on, naime nema nijedan veći ili značajniji monolog, nijednu veliku dramsku scenu i kao takav mora biti točan ponajviše u sebi i to na način da gledatelj to osjeti. Enes Vejzović, inače vrlo ekspresivan glumac, ovdje se okrenuo unutra, u sebe, bio je nevjerojatno točan u gesti, u šutnji, u stavu. Imao je onu čaroliju koju rijetko viđamo (možda i zato jer nema neke dramske prilike za to) da stanje lika koji glumi vidimo i kad je okrenut leđima i pritom odjeven u dug kaput.
Kako kazalište nije tako precizan medij kao film pa publika često i ne vidi dobro oko glumca, a ono je, po meni, najvažniji glumački rekvizit, ono uvijek pokaže zna li glumac što radi, a oči Enesa Vejzovića od prvog izlaska na scenu pokazivale su sve ono za što njegov lik nije dobio dramski prostor: razočaranje, nezainteresiranost i svijest o sve bližoj smrti.
U ulogama žena bile su (sve redom odlične) Barbara Nola, Nataša Janjić Medančić, Ivana Roščić, Tena Nemet Brankov, Mada Peršić, te dvije mlade glumice koje su opravdale svoj ulazak u stalan ansambl Gavelle: Lana Meniga i Lara Nekić za koje se nadamo da neće za koju godinu postati samodopadne dive već da će svoj talent nastaviti i dalje istraživati i raditi na njemu.
Eventualni prigovor, ako ga se uopće može takvim nazvati, jest nedostatak onoga na što smo mi, ponešto revniji posjetitelji kazališta navikli i s pravom očekivali i dobivali jest to da u Magellijevim predstavama nedostaje onih velikih glumačkih tumačenja i prosjaja koje drugi redatelji nisu znali isprovocirati kod glumaca, ono nešto za što sam imao osjećaj da i glumac sam sebi ne vjeruje da je takva čarolija izašla iz njega (da ne nabrajam previše, ali prve koje mi padaju na pamet su tumačenja Anje Šovagović Despot u Trima sestrama, Višnjiku i Mjesec dana na selu (iz koje pamtimo i čudesni duet Gorana Grgića i Sretena Mokrovića), Nine Violić u Kraljevu ili Nives Ivanković, Milana Pleštine i Arijane Čuline u Šovagovićevim Ptičicama).
Kod Magellija su veliki bili još veći (Nada Subotić, Zlatko Vitez, Vanja Drach, Mustafa Nadarević, Božidar Alić) ali su neki, nakon susreta s Magellijem, manje poznati glumci u suradnji s njim napravili vanserijska tumačenja. Takvu energiju, glumački rizik i dostignuće nismo već jako dugo vidjeli (možda ga ima u nekim njegovim predstavama izvan Zagreba), nekako imam osjećaj da se Magellijeva glumačka sljedba nekako osula, kao da nema više (po)svećenika njegove redateljske ideje.
Kao gledatelj koji nikada nije imao priliku gledati Magellijev redateljski proces ne znam jesu li se ta čudesa događala jer je on to nekom svojom metodom znao od glumaca izvući ili je sve nastalo iz sukoba mislećeg glumca i spremnog i beskompromisnog redatelja (što Magelli jest) što je isto legitiman način pronalaženja rješenja, ali činjenica je da nakon što sam odgledao Mjesec dana na selu i Ptičice pet puta, i Tri sestre tri puta baš zbog tih neviđenih glumačkih ostvarenja (koje su navedeni glumci svaki put ponovili) nisam imao želju neku noviju Magellijevu predstavu gledati više puta.
No nije sve ipak tako crno kako se meni čini. Naime, u ovoj predstavi tom se (mom) idealu u ovoj predstavi i opasno približila Nataša Janjić Medančić, koja je u svim ulogama igrala izašla iz zone komfora i dala nešto od one glumačke čarolije koja pomalo nestaje iz Magellijevih predstava. Iako bih s jedne strane nazvao i mini-skandalom to da se Nataša Janjić Medančić nakon duže pauze na scenu vraća ovako malim ulogama, a ne u glavnoj ulozi u tekstu dostojnom njezine sadašnje moći i dobi, čarolija koju je donijela pokazuje i njezinu profesionalnost i vrijedna je (uza sve ranije navedeno) odlaska na ovu predstavu. To kako ona igra baku bez šminke i kostima nećete nigdje vidjeti. To će vas oduševiti, a ni ostalo vas neće razočarati. Požurite u Gavellu, kažu da se zatvara početkom svibnja zbog dodatne obnove, a znate koliko to kod nas zna potrajati…
