Europa bi trebala ozbiljno razumijeti ono što joj je poručio američki potpredsjednik u Münchenu. Nažalost, prema reakcijama koje smo mogli dosad vidjeti, čini se da smo daleko od toga.
Dvije će slike s ovogodišnje Münchenske sigurnosne konferencije, svaka na svoj način, ostati u kolektivnom sjećanju.
Prva, koja je definitivno važnija, jest prizor američkog potpredsjednika JD Vancea koji govori u oči uzvanicima konferencije – europskom političkom establishmentu – istinu o tome do čega su doveli nekada važnu i plemenitu ideju ujedinjenja Starog kontinenta. Objasnio im je zašto Europa u ovome trenutku gubi svoju međunarodnu poziciju i zašto vodi svoje građane prema daljnjim problemima.
Pogubljenost elite
Druga slika jest ona s kraja konferencije kada njemački diplomat Christoph Heusgen, inače jedan od organizatora državničkog susreta, svoj završni govor o „zajedničkim vrijednostima“ Europe okončava u suzama. Heusgen, inače svojedobno glavni savjetnik za međunarodnu politiku kancelarke Angele Merkel, navodno je bio šokiran (do suza) govorom Vancea i jasnom porukom da SAD ne računa u ovome trenutku na Europu.
Isti taj Heusgen se 2018. u Ujedinjenim narodima smijao, zajedno s ostalim članovima njemačkog izaslanstva, govoru predsjednika Donalda Trumpa koji je tada upozoravao kako Berlin riskira svoju i europsku sigurnost radeći energetski biznis s Vladimirom Putinom.
Dok je Trump objašnjavao kako je svima jasno da Njemačka vodi politiku koja dodatno jača Putina i čini ga opasnim, predviđajući tako daljnje eskalacije u Europi, Heusgen i ostali su se smijali. Sada, kada su se Trumpova predviđanja potvrdila s ruskom agresijom na Ukraiju, a Vance je svojim govorom jasno poručio da se Europa mora promijeniti ako želi da Washington zbog njezinih pogrešaka i dalje vadi vruće krumpire za njih, njemački diplomat – plače. Ta simbolična slika precizno ilustrira pogubljenost, nemoć i licemjerje u kojoj su se našle europske elite i nemogućnost autorefleksije nad time što im je mladi američki potpredsjednik izrekao u lice.
Već sada govor JD Vancea u Münchenu možemo opisati kao prevratnički. Ispune li se određeni uvjeti, on bi mogao postati i povijesni. Ti uvjeti se sastoje u sljedećem: Europa bi morala ozbiljno shvatiti ono što joj Vance govori. Prema reakcijama koje smo mogli dosad čuti, čini se da smo daleko od toga. Ono što je uslijedilo nakon istupa Amerikanca bile su histerične reakcije poput ove Heusgena ili navodno ozbiljne analize koje nas trebaju uvjeriti kako je u ovome trenutku Donald Trump najveći neprijatelj i Europe i Ukrajine, veći čak i od Vladimira Putina.
Istinska ugroza
Vanceov govor nije bio, kako neki tvrde, agresivna provokacija, nego izlaganje nekih važnih politoloških i filozofskih ideja kakvo rijetko, skoro nikada, možemo čuti u suvremenoj svjetskoj politici.
Njegova glavna ideja može se izraziti u onoj izvrsnoj misli koju neki pripisuju G. K. Chestertonu, a koja glasi: „pravi se vojnik ne bori zbog mržnje prema onome što je ispred, nego zbog ljubavi prema onome što je iza njega“.
Vance je u pravu kada govori da najvećom ugrozom za Europu nisu one vanjske poput Rusije ili Kine (iako, to treba naglasiti, nije rekao da te države NISU prijetnja), nego ono što se događa u europskim prijestolnicama – potpuni gubitak identiteta i politika koja vodi kontinent prema propasti.
„Što je zapravo to što vi u Europi branite?“, zapitao je u jednom trenutku JD Vance. Naravno, svatko iz publike bio je spreman odgovoriti uobičajenim frazama o demokraciji, slobodi, ljudskim pravima…Ipak su to pripadnici europske elite.
Problem je, međutim, u tome što je u tom istom govoru Vance upozorio na one primjere u Europi u kojima te proklamirane vrijednosti ona negira.
Američki potpredsjednik iznio je deprimirajuću sliku Europske unije, te umorne, sve više autoritarne političke zajednice koja je nekada izrastala na upravo onim idealima koje svojom politikom sada uporno osporava. Umjesto jake predstavničke demokracije koja prezentira interese građana imamo jačanje oligarhije europskih elita i ideologija marksističkog predznaka poput feminizma, klimatizma i anacionalne politike koje škode i društvu i ljudima.
Negativne posljedice tih ideologija vidimo svugdje
Od apsurdnih ekoloških nameta koji usporavaju europsko gospodarstvo, preko katastrofe migrantske politike „otvorenih vrata“ koja je promijenila do neprepoznatljivosti zapadnoeuropske prijestolnice i društva, sve do uzdizanja ubijanja nerođenih na razinu temeljnih ljudskih prava, dok istodobno europski narodi odumiru zastrašujućom brzinom.
I, naravno, u napuštanju kršćanskih vrijednosti, onih koji su stvorili zapadnu civilizaciju.
Nije ovdje riječ, kako bi netko površno primijetio, tek o pukim sukobima svjetonazora. Sve ovo što smo naveli ima i vrlo konkretne ekonomske posljedice.
Kriza Unije
Prije 17 godina, dakle 2008., BDP Unije iznosio je vrijednost oko 94 posto BDP SAD-a. Sada iznosi oko 50 posto, s tendencijom dodatnog smanjenja. Europsko gospodarstvo opterećeno je nametima Europskog zelenog plana što ga čini nekonkuretnim i tjera investitore. Utrka u inovaciji i novim tehnologijama čini se potpuno izgubljena, jer su SAD i Azija u prednosti. Europske elite čine se zaokupljenije su klimatizmom, genderom i wokeom nego obranom vlastitih naroda i razvojem svojih vojski.
Istodobno, europski mainstream sve se grčevitije drži svojih pozicija, ograničavajući političke i demokratske slobode i istiskujući iz javnog mnijenja sve one snage koje upozoravaju na loš smjer u kojem se Europa kreće. Jaz između sve nezadovoljnijih naroda i njegovih elita postaje sve veći, a oni koji upozoravaju na njega proglašavani su „populistima“ ili „krajnjom desnicom“.
„Odbacivanje ljudi i zanemarivanje njihovih strahova, zatvaranje medija, poništavanje izbora, isključivanje ljudi iz političkog procesa ne dovodi ni do čega dobrog niti brani demokraciju. Upravo je suprotno – takva djelovanja jamče uništavanje demokracije“, rekao je Vance.
Naravno, netko će sada reći, kako je sve to u redu, ali to nije ono što je očekivala europska javnost. Ona je očekivala jasan govor o tome što se događa u Ukrajini i načine na koji će SAD rješavati taj rat. „Trump je prodao Ukrajinu“, počeli su vrištati upravo oni koji su već desetljećima radili posao s Putinom, jačajući njega i njegov režim, ne prekidajući to niti nakon invazije na Krim i Donbas. O „prodaji Ukrajine“ pričaju oni koji su unatoč svim upozorenjima gradili i nadograđivali plinovod Sjeverni tok, otvarajući tako širom vrata Putinu za daljnju eskalaciju agresije. Koji su kupovali ruske energente u velikom količinama, puneći ruski proračun novcima koji će kasnije financirati invaziju na Ukrajinu. Političari poput njemačkog kancelara Olafa Sholtza koji je blokirao isporuku Ukrajini ključnih raketa Taurus i kojemu je bivši stranački šef Gerhard Schröder još uvijek u upravnim odborima ruskih tvrtki.
Upravo takvi političari misle da sada imaju moralno pravo prozivati američku administraciju za „prodaju Ukrajine“ i stvoriti ozračje u kojemu Europljani trebaju povjerovati da je Trumpova Amerika jednakom prijetnjom kao Putinova Rusija. Oni isti koji već desetak godina sudjeluju u stvaranju slike o Donaldu Trumpu kao pomahnitalom i neodgovornom fašistu, koristeći za to svoje medije i organizacije, smrtno su uvrijeđeni jer im se njegov zamjenik usudio staviti ogledalo pred lice i kritizirati njihovu demokraciju.
Ukrajina je tamo gdje jeste prije svega zbog europske elite i njezina zanemarivanja zločinačke prirode Putinova režima. Ta elita je doista zadnja koja se treba uvrijediti što im Washington govori kakva je danas realnost u kojoj se nalaze Ukrajinci i njihova napaćena zemlja.
„Ne bojte se“, citirao je Vance sv. Ivana Pavla II. završavajući govor.
Doista, dok se europske vođe budu bojale naroda kojeg predstavljaju, neće moći voditi uspješnu borbu protiv njegovih neprijatelja.
