Piše: Jakov Blagojević
“Dedinjski hazjajin!” tako je Aleksandar Vučić, tada kao generalni sekretar (glavni tajnik) Srpske Radikalne stranke (SRS) tijekom 2000-tih siktao na Borisa Tadića, tadašnjeg predsjednika Rapublike Srbije i predsjednika Demokratske stranke. Prema stranici Kontekst.io riječ hazjajin turskog podrijetla najviše podudaranja ima s ovim riječima: tajkun, okupator, diktator, aparatčik, moćnik, oligarh.
Boris Tadić predsjednikom Demokratske stranke postao je 2004. nakon ubojstva Zorana Đinđića, srbijanskog premijera i predsjednika te stranke. Tadić je prvi put za predsjednika Republike Srbije izabran iste te 2004. Kada je Tadić ponovno izabran za predsjednika 2008. godine istovremeno su provedeni i parlamentarni izbori na kojima je njegova Demokratska stranka ostvarila pobjedu te je premijer nakon toga imenovan iz redova DS. Smatra se da je tadašnji premijer Mirko Cvetković bio Tadićeva marioneta te da je on vukao sve konce u državi, a nakon te 2008. godine njegova već do tada nagomilana društvena realna i meka moć dodatno su rasli.
No, hazjajin ima i pridjevak, on je „dedinjski“. Dedinje je elitna beogradska četvrt na kojoj se nalaze mahom vile veleposlanika, rezidencije državnih dužnosnika i druga skupocjena zdanja. Na Dedinju se nalazi i Kuća cveća u kojoj leži tijelo jugoslavenskog diktatora i ratnog zločinca Josipa Broza Tita i njegove supruge Jovanke. Na Dedinju je u svojoj Vili Mir stolovao i balkanski krvnik i ratni zločinac Slobodan Milošević zajedno sa svojom suprugom Mirom Marković, koju su neprijatelji njegova režima, zbog njezina malignog utjecaja na srbijansko društvo, prozvali „veštica sa Dedinja“. Upravo se na Dedinju, u Vili Mir, sa svojom obitelji i uskim krugom pristaša zabarikadirao Slobodan Milošević, opirući se uhićenju i izručenju u Haag od strane režima premijera Đinđića u ožujku 2001.
Vučić je B. Tadiću spočitavao u prvom redu lopovluk, korupciju i organizirani kriminal
Na svu ovu simboliku ozloglašenog Dedinja aludirao je Vučić. Borisu Tadiću spočitavao se u prvom redu lopovluk, korupciju i organizirani kriminal, a Dedinje je u prvom redu simbol rastrošnog života stranke na vlasti i njezine otuđenosti od teškog života naroda. Tadićeva politika – izručenje srpskih ratnih zločinaca u Haag i suradnja sa zemljama političkog Zapada tumačila se kao izdaja nacionalnih interesa; suradnja s „ubicama srpskog naroda koji su nas bombardovali“. No, najveći Tadićev krimen kojim je tada najjača oporbena stranka SRS mogla manipulirati bilo je proglašenje neovisnosti Kosova u veljači 2008. nakon kojega su izbili neredi diljem zemlje, a u Beogradu su među ostalim zapaljeno i opljačkano američko i hrvatsko veleposlanstvo.
No, ni nakon takvih političkih potresa radikali nisu niti te 2008. uspjeli osvojiti vlast, premda su ostvarili najveći broj glasova. Tadić je tako, kako je već spomenuto, nagomilao samo još više vlasti. A onda je četnički vojvoda Tomislav Nikolić, zamjenik predsjednika Srpske radikalne stranke koji je kako sam eufemistički naglašava „bio na službenom putu“, u toj izbornoj noći 2008. ljutito skinuo bedž podrške odsutnom predsjedniku stranke, tada haaškom utamničeniku, ratnom huškaču i ratnom zločincu Vojislavu Šešelju. Nedugo potom, iste te 2008. upravo su uz direktnu ili indirektnu pomoć istog onog dedinjskog hazjaina Borisa Tadića, Vučić i Nikolić osnovali Srpsku naprednu stranku evocirajući uspomenu na istoimenu stranku osnovanu u 19. stoljeću. Šokiravši cijelu javnost početak razdvajanja radikala vjernih Šešelju i naprednjaka vjernih Nikoliću i Vučiću zbio se tijekom ratifikacije Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Europskoj uniji koji su budući naprednjaci podržali premda je Nikolić u predizbornoj kampanji samo par mjeseci ranije rekao: „Jeste li kada vidjeli persijski tepih sav izatkan od zlata, al’ samo ima jednu rupu. E, ta rupa u Europskoj uniji, to ćemo biti mi, ta rupa će biti Srbija.“
Nova proeuropska Srpska napredna stranka imala je strelovit uspon
Nova proeuropska Srpska napredna stranka, članica Europske pučke stranke, umjerena i nacional-konzervativna, predvođena „šumadinskim“ domaćinom Tomom Nikolićem i mladim, obrazovanim i neustrašivim beogradskim dečkom, nesuđenim vođom Delija Aleksandrom Vučićem imala je strelovit uspon. Na valu svjetske ekonomske krize organizirali u 2011. masovne prosvjede protiv režima Borisa Tadića i Demokratske stranke tražeći raspisivanje izbora zbog teškog stanja ekonomije. Nikolić je tada čak stupio u štrajk glađu i žeđu, a njegova je stranka objavila: „Stajaće (Tomislav Nikolić) pred vama i kamerama celog sveta, kap vode neće popiti, niti bilo čega, dok se dedinjski hazjain ne osvrne na narod i kaže kada će biti izbori.“ Konačno, na ponovno zajednički upriličenim parlamentarnim i predsjedničkim izborima 2012. Srbija je za predsjednika izabrala Nikolića, a Miloševićev nasljednik na čelu Socijalističke partije Srbije Ivica Dačić promijenio je stranu i pristao na obnavljanje Šešelj-Miloševićeve koalicije s kraja 90-tih godina koja je srušena izborima i sveopćom pobunom u svrhu obrane izbornih rezultata 5. listopada 2000. godine.
Još je jedan hazjajin pao, konačno je nastupila sloboda! A ona je izgledala ovako. Onaj Vučić koji je kao ministar „informisanja“ krajem 90-tih izdavao huškačka priopćenja za vrijeme NATO-ovog bombardiranja, isti onaj Vučić koji je predvodio proteste „Kosovo je Srbija“ koji su rezultirali devastacijom Beograda i paljevinom veleposlanstava, 2013. kao prvi potpredsjednik Vlade sekundirao je predsjedniku Vlade “malom Slobi” Ivici Dačiću dok je potpisivao Briselski sporazum kojim je Srbija pristala ukloniti posljednje ostatke svoje vlasti sa sjevera Kosova zauzvrat dobivši neku vrst samouprave nazvanu Zajednica srpskih općina koja do danas nije osnovana. Deset godina kasnije kao predsjednik Republika Vučić je potpisao Ohridski sporazum proizašao iz Francusko-njemačkog plana za Kosovo kojim se, među ostalim, Srbija obvezala da ne će onemogućavati prijem Republike Kosovo u međunarodne institucije, da će si susjedne države međusobno priznati registarske oznake, diplome, putovnice.
Vučić je poput ameba namnožio tabloide koji svako plasiraju ‘provjerene’ informacije o atentatu na predsjednika koji spremaju ustaše, šiptari, opozicija…
Najprije kao prvi potpredsjednik Vlade 2012., zatim kao premijer od 2014. do 2017., a onda kao predsjednik Republike od 2017. do danas i cijelo vrijeme predsjednikovanja kao neustavni predsjednik stranke, Vučić je postepeno ovladao svim sastavnicama sigurnosno-obavještajnog aparata, vojskom, policijom, pravosudnim i upravnim institucijama, parlamentima svih gradova i svih općina, svim pokrajinskim i državnim institucijama na svim razinama i opozicijskim strankama. Zavladao je gotovo svim medijima, gotovo svim sveučilištima. On upravlja svim društvenim procesima i odlučuje o svemu. Njega kamere svih televizija s nacionalnom pokrivenošću dnevno prate u svakom pokretu dok utire trasu i planira asfaltiranje svakog pa i najmanjeg puta u unutrašnjosti Srbije, dok razgovara sa „svetskim zvaničnicima“ koji ovise samo o njegovoj potpori, dok isprobava okuse Coca-cole i jede sendvič s parizerom s ministrima zaduženima za ekonomiju. Promijenio je već dva marionetska premijera i ne zna se koliki broj ministara i javnih trbuhozboraca te je poput ameba namnožio tabloide i tv programe koji svakih nekoliko dana saznaju provjerene informacije o atentatu na predsjednika koji spremaju ustaše, šiptari, opozicija…
Možda i najgrotesknije od svega što je Vučić u već više od 12 godina vlasti u Srbiji napravio jest ime njegove liste za prethodne parlamentarne koji su održali krajem 2023. Lista se zvala „Aleksandar Vučić – Srbija ne sme da stane“. Nakon „Aleksandar Vučić – budućnost Srbije“ i „Aleksandar Vučić – za našu decu“, Vučić se za te, malo je reći nepravedne i nedemokratske izbore odlučio ni više ni manje nego za najslavniju izjavu ubijenog premijera Đinđića. Istog onog Đinđića dva tjedna prije čijeg ubojstva se Vučićev politički otac Vojislav Šešelj predao Haagu, a „veštica s Dedinja“ Mira Marković se „slučajno“ s kartom u jednom smjeru uputila prema Moskvi. Istom onom Đinđiću kojem je Tomislav Nikolić na Šešeljevom ispraćaju poručio: „Ako netko od vas u idućih mesec ili dva vidi negde Zorana Đinđića, recite mu da je i Tita bolela noga pred smrt“. Istog onog Zorana Đinđića ime čijeg je novoimenovanog bulevara radikal Vučić 2007. preljepljivao ni manje ni više nego oznakom „bulevar Ratka Mladića“. I tako se u srpskom političkom spektru, uz pokoje ubojstvo, ustoličuju hazjajin za hazjajinom.
