Sloboda govora bitan je atribut demokratskog svijeta, možda najveći doseg modernog svijeta, ako ne i perjanica ljudskih sloboda jednog društva i države. U komunističkoj Jugoslaviji na temelju zakonske odredbe (čl. 133. Krivičnog zakona SFRJ) izricane su drastične (zatvorske) kazne protiv osoba koje su riječju dovodile u pitanje ispravnost odluka i vlast komunističke partije ili glasno posumnjale u vladavinu samoupravnog socijalizma. Kažnjavanje se podjednako odnosilo na književna i znanstvena djela kao i na govor alkoholiziranih osoba pa je u tom je smislu bila postignuta zavidna razina ravnopravnosti svih građana pred zakonom. Republika Hrvatska u svom zakonodavstvu (još) ne poznaje delikt mišljenja i podržava slobodu govora, no recidivi jugoslavenskog komunizma itekako su prisutni i teško iskorjenjivi tako da današnji stranački politikanti često požale za vremenima kad su im lik i djelo bili zaštićeni zakonom.
Međutim čak i kad je promocija slobode (govora) stožerni cilj demokratskog društva, postoje prirodna ograničenja, naime (ne)pisane granice dobrog ukusa davno postavljene civilizacijskim normama i stoljećima obdržane dobrim običajima. Na djelu su podrazumijevajuća ograničenja s ciljem da se sloboda govora ne izvrgne u govor mržnje, u opaku zlonamjernost najsličnijoj uvredi. Teško je podnijeti vlastitu slobodu i biti za nju odgovoran, stoga ljudi često biraju masu i konformizam umjesto slobode, gomila je surogat slobode. Ako u zakonodavstvu nema delikta mišljenja, robovski moral mase postaje poticaj prekoračenju i teškim uvredama s posljedicama. Zavodljiva je granica između toliko hvaljene demokracije i stigmatizirane tiranije; mali je razmak između prava na slobodu govora i uvrede kao nuspojave pretjeranog prava na slobodu. Neograničenost na jednoj strani stvara tiraniju na drugoj, zato ne prestaju smutnje i nesporazumi na svim razinama i svaka osoba ima o tome mišljenje i svoju pravdu koja se najčešće zasniva za slučaj kad je okrznuta slobodom govora ili je vlastitom slobodom tlačila i vrijeđala druge. Pritom nisu rijetke ni javna vrijeđanja ni sudska vještačenja ni presude, nekad davno dvoboji… da ne spominjem pljuvačkom zapečene svađe koje završavaju nasiljem.
Gdje je granica delikta mišljenja i govora mržnje više spada u retoričko pitanje i obično završava moralnim i filozofskim mucanjem, jer samo posljedice ponekad daju odgovor – i jači se redovito izvuče. I kolikogod se društvene znanosti i sudska praksa upiru dati završno mišljenje i presuditi, zapravo zaustaviti loše posljedice, nitko umjesto nas samih ne može čuti onaj utišali glas u nama koji nas neprestano opominje i pazi da se sloboda govora ne pretvori u govor mržnje. Naime savjest. I po tom glasu vlastite savjesti znamo što smo izgovorili, napisali… i koliko je u svemu bilo opake namjere. Jer sve je vrijeme riječ o namjeri, opravdavali se mi više ili manje uvjerljivo.
S iskustvom komunističke diktature na leđima podržavam slobodu govora čak i kad televizijski gost onečisti mukotrpno stečeno javno priznanje: na primjer odličje na svjetskom športskom takmičenju. On nam na puna usta poručuje da je za njega dobiveno svjetsko odličje prokleto. Nisam shvatio zbog čega i umjesto koga je izgovorio tako tešku diskvalifikaciju. Možda zato, pretpostavljam, jer je odličje stekao njemu mrski športski tim – hrvatska rukometna reprezentacija? Kriterij „moj“ („naš“) ili „protivnikov“ tj. „njihov“ vrlo je čest na ovim hrvatskim prostorima i uočljiv na svim razinama društvenog života, a pogotovo naglašen u politici i stranačkom životu. No možda je televizijski gost u svom životu toliko neuspješan da je postao mrzitelj svačijeg uspjeha i onda su mu omogućili da se dočepa mikrofona? Gost „nitko i ništa“ na javnoj televiziji sportaše hrvatske rukometne reprezentacije smjestio je među prokletnike („ljudi koji su osvojili tu prokletu medalju“) i sve što s njima ide valjda je prokleto, pa i svjetsko srebro. Moram priznati, malo neobičan atribut za srebrnu medalju na svjetskom prvenstvu, ali sve to ipak više govori o HRT-u kao javnom televizijskom servisu (hrvatskoj medijskoj instituciji) nego o gostu emisije, Velimiru Grgiću. HRT je davno prokockao svoju dužnost i obavezu javnog medijskog servisa i ostao na poziciji stranačke, tj. partijske televizije. U toj maloumnoj izjavi ogledava se mrziteljska histerija yugofilije, mržnja okrenuta očaju i znakovita opsjednutost zlu.
Možda je za njega prokletstvo učestala riječ i sjećanje na vlastito djetinjstvo i možda su mu roditelji tako tepali pa se u njega pojam prokletstva udomaćio na jedan dopadljiv način; prokleto se ukorijenilo za nešto dobro i puno vrline? Teško je znati što mu se u mladosti dogodilo i zapravo je nevažno. Jedan Nitko iskoristio je svoje demokratsko pravo na slobodu govora i teško je obezvrijedio veliki športski uspjeh; uvrijedio sve one koji su s veseljem pratili veliki športski turnir i uspjeh hrvatske reprezentacije. Previše je upitnika i nagađanja, no čini se da im je (uredniku Brunu Šimleši i njegovim zakrilnicima) bilo važno pronaći gosta dovoljno umišljena i glupava koji će na javnoj televiziji (HTV 1. program 8.veljače 2025.) izreći ono što mrzitelje hrvatskog športskog i bilo kojeg hrvatskog uspjeha strašno smeta – prokleta medalja u značenju prokleti svaki hrvatski uspjeh i prokleta svaka hrvatska svetinja.
Ne bih rekao da je riječ o blentovoj spontanosti i prigodi da uz pomoć televizije iskoči iz anonimnosti te iskoristi „15 minuta slave“, ili o njegovoj posvemašnjoj neupućenosti pa sirotan ne zna što lupeta. Ne, on je samo glasnogovornik podmuklih zlobnika i dežurnih hrvatofoba ugrađenih u HRT. Za njih je Hrvatska drugo ime za tjeskobu i strah.
Tom izjavom o „prokletoj medalji“ svjedočili smo početku: testiranju osjetljivosti hrvatskog javnog mnijenja na uvredu pod krinkom prava na slobodu govora. U Hrvatskoj nema verbalnog delikta pa politički Jugoslaveni uvijek iznova sondiraju hrvatsku šutnju i sveprisutno pizdunstvo; testiraju koliko daleko smiju ići predaleko. Pod visokim pokroviteljstvom ove Vlade izgleda da mogu i smiju koliko hoće. I bit će sve više sličnih uvreda izrečenih s javnih prostora, proklinjanja svega što Hrvatsku uvlači u balkansku kloaku, ponajviše lažiranog antifašizma i uspomena na jugoslavensku strvinu.
Treba li uopće reagirati na proklinjanja blentavaca, pitaju se Hrvateki krmeljavih očiju, i na taj način davati značaj plaćeničkim harlekinima, ili se možda prokušanim hrvatskim kukavičlukom i sramotnom genufleksijom, „uzdignuti“ ponad mase te s umišljenih visina promatrati hrvatski terarij i slične uvrede okvalificirati kao običnu glupost? Reagirati primjereno, jer ta „glupost“ opasnija je od sâme zlobe. Ona je nedostatak moralne odgovornosti i alat u službi mrzitelja Hrvatske. Neka sloboda govora bude snijeg koji će svim osporavateljima omogućiti ostaviti svoje tragove, po tragovima njihovim prepoznat ćemo ih.
