Piše: Smiljana Škugor-Hrnčević
Jučer najavljen početak pregovora o zaustavljanju rata u Ukrajini između Donalda Trumpa i Vladimira Putina, negdje se spominje i Volodimir Zelenski dok su čelnici EU-a izgleda isključeni, ili su se sami isključili, neodoljivo podsjeća na hrvatsku stvarnost od početka 1994. do srpnja 1995. kada se SAD s tadašnjim veleposlanikom u Hrvatskoj, Peterom Galbraithom, uključio u pregovore o uspostavi mira između hrvatskih vlasti i pobunjenih Srba u Hrvatskoj. Tada se počeo kreirati mirovni plan koji je dobio naziv Plan Z-4 prema četiri veleposlanstva u Zagrebu koji su krenuli u njegovu izradu. To je bilo američko i rusko veleposlanstvo, te njemačko i francusko u ime Europske unije nazvano mini Kontakt skupina.
Mjesecima se kovao „mirovni sporazum“, međunarodna je diplomacija tražila politička rješenja, a tadašnje hrvatsko političko vodstvo, hrvatski branitelji i cjelokupna hrvatska javnost sa strepnjom su dočekivali svaki novi dan i nove ideje te diplomacije. Zasigurno se ovih dana tako osjećaju Ukrajinci.
Plan Z-4 hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu predočen je 30. siječnja 1994.
Ideje o okončanju srpske agresije na Hrvatsku i njezinom političkom uređenju pretočene u Plan Z-4, hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu predstavljene su 30. siječnja 1994. Taj su datum kao i neizvjesna atmosfera puna strepnje i očekivanja u hrvatskom političkom establištmentu, ostali u trajnom sjećanju autorici ovog članka kao tadašnjoj izvjestiteljici Hine iz Ureda predsjednika dr. Franje Tuđmana, Vlade RH i Hrvatskog državnog sabora.
Plan je sadržavao tri faze: postizanje primirja zaraćenih strana, gospodarsku suradnju i pronalazak političkog rješenja. Ukratko po njemu bi Republika Hrvatska iz države hrvatskog naroda postala hrvatsko-srpska država.
Amerikanci su predlagali da Savezna Republika Jugoslavija (tako se tada zvala asocijacija Srbije i Crne Gore) na čijem je čelu bio Slobodan Milošević, prizna RH i njezine međunarodne granice, pristane na reintegraciju područja koje su okupirali pobunjeni Srbi u okvir Hrvatske, a zauzvrat bi hrvatske vlasti Srbima dale ne samo kulturnu nego i političko-teritorijalnu autonomiju po načelu „država u državi“.
Na opće čuđenje i strepnju hrvatske javnosti i branitelja hrvatski predstavnici su željeli pregovarati, dok su predstavnici pobunjenih Srba ustrajavali da se Republika Hrvatska i tzv. Srpska Krajina tretiraju kao dvije odvojene države. Odredbe Plana Z-4 zahtijevale su i promjenu hrvatskog Ustava u kojem bi se definirala ta Srpska Krajina koja bi činila 11 općina u kojima su Srbi imali većinu stanovništva po popisu iz 1981. Dobila bi i zastavu, grb i himnu. Krajina je po tom Planu trebala imati i potpunu monetarnu i poreznu politiku. Ustav RH i hrvatski zakoni važili bi na teritoriju Krajine, ali uz prethodno odobrenje krajiške vlade.
Hrvatska je odahnula
No, sve su to Srbi odbili. Nisu htjeli o njemu niti pregovarati kad im ga pet stranih diplomata željelo prezentirati krajem siječnja 1995. Hrvatska je odahnula. Mnogi su tada tražili razlog zašto su pobunjeni Srbi odbili tako izuzetno darežljiv Plan, a kao glavni razlog se navodio Milošević koji je smatrao da bi se takav manjinski status Srba u Hrvatskoj mogao primijeniti na status Albanaca na Kosovu, a što mu nikako nije odgovaralo.
Nakon toga bio je pokušaja da se pregovori o Planu Z-4 obnove, no to je zauvijek okončano hrvatskom vojno-redarstvenom operacijom Oluja u kolovozu 1995.
Povelja UN-a i Završni akt s Konferencije u Helsinkiju iz 1975. obvezuju na poštivanje teritorijalne cjelovitosti
Uspoređujući to bremenito i neizvjesno razdoblje hrvatske povijesti i sadašnji početak međunarodnog pregovora o prestanku ruske agresije na Ukrajinu i postizanju trajnog mira, nadamo se da će Ukrajina koja gotovo već tri godine s velikim naporom brani svoj nacionalni teritorij, a posljedično tome i europski, iz tih međunarodnih pregovora izići kao pobjednik. Svako drugačije rješenje bilo bi nasuprot Povelji UN-a iz 1945. i Završnog akta Konferencije o Europskoj sigurnosti i suradnji iz Helsinkija 1975. Ti dokumenti obvezuju na poštivanje “teritorijalne cjelovitosti svake države sudionice” i “svih njihovih granica” te osuđuju „izravne i neizravne mjere prisile” i prisvajanja tuđega teritorija.
