Što nam govore dvorane krcate fanatičnih pobornika smrdljive šund glazbe?
Dok se u Hrvatskoj naveliko raspravlja o poziciji (i ulozi) Hrvatske u europskoj paradržavi (EU) i kavanski mudruje o velikom preslagivanju svjetskih geopolitičkih silnica, a s političkih govornica šalju razdragane poruke o (statistički) velikim hrvatskim gospodarskim uspjesima, malo tko želi vidjeti i izgovoriti neveselu istinu o mizernoj hrvatskoj civilizacijskoj razini, o nimalo bezazlenim pokazateljima da se kulturološko srozavanje nastavlja. I uporno se veliča hrvatska kulturna tradicija prožeta europskim vrijednostima, hvali europski put naše mlade države i spominju sjajni uspjesi naših sportaša. Neka i toga, nisu te pobjede ni male ni beznačajne, one su naš prepoznatljivi crveno-bijeli kockasti logo, no međutim…
Što nam govore dvorane krcate fanatičnih pobornika smrdljive šund glazbe? Spomenimo višekratno rasprodane koncerte u Areni isluženih turbofolk mlađahnih opajdara i ostarjelih pasuljara. Ne, ne događa se to komedijašenje primitivaca i parazitiranje narodne glazbe (sirtaki i meksička truba kod Srba) u nekoj Zagrebu mrskoj hrvatskoj provinciji, nego baš u gradu-epicentru hrvatske kulture i umjetnosti: u hrvatskoj metropoli s najviše kazališta, akademija, fakulteta, gimnazija, muzeja, galerija, nakladnika, glumaca, intelektualaca, intelektualista, intelektualčeka… I nije nevažno dolazi li taj glazbeni šund istočno od raja ili istočno od Drine, iz bližeg ili daljeg tzv. regijona, jer po svemu sudeći zastrašujuća prošlost okupacija ponovno lupa na naša vrata. Nemojmo zaboraviti da je ta glazba ljigave i podle prepotencije pratila i bodrila srpsko-srbijansku agresiju na Hrvatsku za vrijeme Domovinskog rata i sve vrijeme „bratskog ujedinjenja“ u dvjema Jugoslavijama.
U ovim krhkim mirnodopskim vremenima glazbeno barbarstvo na razini ratnog pohoda drugim načinom nastavlja s napadima na Hrvatsku. Taj trijumf ludila i raspjevana pomahnitalost primitivaca nastavljaju tamo gdje su njihove horde zaustavljene pobjedom u Domovinskom ratu. Isto se smeće slušalo i dok su osloboditelji srpske nejače klali na Ovčari, Škabrnji, Srebrenici… to je „melos“ zarakijanog četnikovanja i Ratka Mladića. Dakle scena je postavljena, ugođaj bezumlja uštiman, a gostovanja već uhodana i agresorske horde na Hrvatsku trebaju samo nastaviti tamo gdje su 1995. bili zaustavljene.
Ne sudim previše izvođačima, ti tzv. pjevači i pjevačice izvode ono što najbolje znaju i umiju – lakrdijaški patos romske glazbe. Tu su oni kao žaba u blatu i tu nema zamjerke, ali ni pomoći. Oni za bolje ne znaju. Ovdje je riječ samo o „hrvatskoj“ publici ogoljenoj do vlastite animalnosti i nakazne opscenosti: o njezinom uživanju u primitivnom parazitiranju istinsko narodnog melosa i dobrog ukusa, o izopačenosti kao kompenzaciji za izmišljenu bol.
I kako nakon tih višestruko rasprodanih koncerata glasi odgovor na pitanje: je li se hrvatski puk nakon više od trideset godina slobode u suverenoj Hrvatskoj konačno probudio i odmaknuo od prijetvornosti bizantizma, te konačno odlučio srasti s judeokršćanskom Europom, ili se samo pretvara i zaogrće kostimima Europljanina, zapravo obmanjuje, jer u sebi sve vrijeme pjevuši prostački turbofolk i zaboravlja vlastite žrtve, tragediju poniženja iz ne tako davne prošlosti? Ništa ne razumijem, ali čak i da razumijem to ne znači da opraštam.
Nije riječ samo o prostačkom neukusu – s kojim započinju mnoga zla i loše sudbine – često spominjanom pod (naivnom) sintagmom raspjevana masa. Riječ je o kasti rulje koja halapljivo srče taj glazbeni napoj i prihvaća da joj se izvođački ološ obraća najnižim stupnjem (ne)ukusa i primitivnog nagona. Ta uzvaljana masa štovatelja lascivnog neukusa konzumira talog s dna kace i srče otpad koji nema nikakvog dodira s tradicijom narodne glazbe, jer taj slatki cvilež nije ni kič ni kitnjasta osjećajnost, već krastava opna neukusa i samodopadnost opsjednuta vlastitom vulgarnošću. To je glazba podmuklih patetičara lišenih sluha i željnih životinjskih trzaja, najviše vlastitih jauka i prostačke harmonije. Na tim dobro posjećenim koncertima raskalašenost razvratnog pijanstva traži vulgarnu opscenost tjelesnih izlučevina i dobiva podmuklo cerenje: slinavo cviljenje izvođača namijenjeno raspamećenoj gomili. To je pomračeni život rulje lišen dostojanstva bez izbavljenja; režeća kaljuža dostojna prijezira i opasno stanje zarakijanog četništva. Neopisivo mučna slika jedne opake i neizlječive dijagnoze izjednačena s pogibeljnom zarazom.
U nekim supermerkatima (neću ih imenovati, jer ih ne želim reklamirati) diljem Hrvatske, na tek nekoliko koraka od blagajni nalaze se skromni štandovi sa šund mazarijama (visokoserijsko akrilsko smeće na platnu, Made in P.R.China) uobičajenih sladunjavih motiva: morski krajolici i sramežljivi aktovi. Cijena? Prava sitnica od 15 do 30 eura komad, a može se dobiti i pristojan količinski popust. Radnja/štand otvorena je u radno vrijeme supermarketa, potrošači se s punim kolicima namirnica zaustavljaju kod takvog štanda, malo popričaju s prodavačem, cjenkaju i netko ipak kupi to kinesko smeće. No bez zamjerke s moje strane „kineskim umjetnicima“ ili spretnim trgovcima. Možda sve to ne bi bilo vrijedno spomena da se radi o jednom ili dva štanda u cijeloj Hrvatskoj, ali toga ima više nego previše.
Deseci i deseci takvih štandova uspješno posluju po hrvatskim supermarketima; kontejneri mazarija uredno brodovima stižu iz Kine i tržišne procjene kazuju da se takvih slikarija/pizdarija u Hrvatskoj proda nekoliko desetaka tisuća godišnje. Tako godinama ta se „ulja na platnu“ ponosno i bez ikakve prisile vješaju po zidovima vlastitog doma, poklanjaju na svadbama i u raznim prigodama kad se očekuje umjetnička slika za poklon…
Možemo reći da su svi dobili ono što su zaslužili, no ipak se pitam: zašto i gdje smo to civilizacijski posrnuli i zgriješili… zar između tog smeća i akademskog jalove nad/post/nadri… modernizma, anarhizma, izma, izma… i konceptualnih bljuvotina ispranih pozera ne postoji uredan slikarski uradak po pristojnoj cijeni?
Akvizicija tih mazarija je vrst samoobilježavanja i ujedno znak prepoznavanja potencijalno opasnih ljudi. Tko su ti kupci, tisuće i tisuće njih na razini Hrvatske što ponosno puna kolica špeže pokriju s upravo kupljenim akrilom na platnu i ponosno se upućuju prema parkiranom automobilu? Rekao bih: oni isti što raspamećeni alkoholom i šund glazbenim smećem suznih očiju dižu ruke i vrte stražnjicama na prije opisanim koncertima? Oni urlaju zajedno s izvođačem i sve znaju o nogometu, gospodarstvu, geopolitici… Je li u pitanju iskov novog toliko hvaljenog „malog običnog čovjeka“ ili samo (d)evolucija istog onog neukog svijeta kojeg će obmanjivači drugarske ravnopravnosti i klasne osviještenosti još jednom preveslati te od isprane i neuke gomile umijesiti revolucionarnu masu opijenu slobodom i jednakošću? Osjećam istovremeno sažaljenje i strah, njihovu primitivnu pohlepu uosobljenu u toliko spominjanom i hvaljenom „malom običnom čovjeku“, onom što sluša glas straha u sebi te se kao vjernik insektne jednakosti podvrgava glasu gospodara, u ovom slučaju „duboke države“ i zaokružuje drugove na glasačkim listovima. Grozni se preci kriju u toj podmukloj raspojasanosti u raspjevanim „Arenama“ i jao onom tko s njima ima posla.
U zemlji s najviše odlikaša po metru kvadratnom u Europskoj Uniji, uspjeh na državnoj maturi je poražavajući i svake godine sve više klizi prema sramotnom. Rezultati na PISA testovima na sličan način govore o groznim rezultatima i stečenom znanju hrvatskih učenika. Broj fakultetski obrazovanih stanovnika u Republici Hrvatskoj zabrinjavajuće je nizak, a ako se tome oduzmu protočne diplome BiH sveučilišta, objektivna slika o hrvatskoj obrazovanosti je posebno sramotna. Gausova krivulja obrazovanosti na svojim obodima u Hrvatskoj poprima neobičan izgled i posve je razvidno da se društvo urušava prema srozavajućem izjednačavanju na sve niže civilizacijske razine, a narod pretvara u bezglavu gomilu. Odgovara li to kome – svjetskim urotama rekli bi sveznajući tv analitičari – ili su Hrvati samo loša roba, pokazat će ovo vrijeme previranja.
Toliko hvaljen uspješan izvoz hrvatske pameti svodi se na ambiciozne i počesto pohlepne liječnike kao i na solidno obrazovanu inženjersku struku, jer koliko mi je poznato nismo uspjeli izvesti niti jednog globalno uglednog znalca iz društvenih znanosti, hajmo reći filozofa, sociologa, kulturologa… Pitomci marksističkih fakulteta u Hrvatskoj baš nikome u svijetu ne trebaju, ali su zato u Hrvatsjoj zadržali status društvenog autoriteta. Koliko god se bio trsio, Stipe Šuvar nije uspio tako temeljito uzdrmati hrvatsko školstvo kao što je ono samom sebi naškodilo u suverenoj Republici Hrvatskoj. Talog marksističkog nasljeđa dignuo se visoko i ostao pri vrhu na površini. Umjesto da nestane zajedno s komunizmom, preuzeo je arbitražu u kulturi, prosvjeti, obrazovanju… i ta je zaraza kugom nadrifilozofije zavladala svim porama društvenog života i javnim mnijenjem.
Našlo bi se još zanimljivih pokazatelja tragične zbilje hrvatske civilizacijske razine. Na primjer opsesivna gradnja stanova i apartmanizacija obale u zemlji intenzivne depopulacije koja posjeduje zajedno s vikendicama milijun praznih stambenih jedinica i milijarde eura osobne štednje (samo u hrvatskim bankama), ali je istovremeno njurganje o siromaštvu i socijalnoj ugroženosti zaglušujuće glasno i duboko neistinito, a sve s ciljem pojačavanja političkog nezadovoljstva. Jer hrvatskoj masi nije dovoljna ni ova Bakarićeva Hrvatska, tj. „svilena Hrvatska“ pa ponesena Milanovićevom pobjedom ogorčena saborska oporba zagovara negdašnju beogradsku ili čak sovjetsku Hrvatsku. Nedostaje im sovjetizam, moć doušništva, žele izravnanja novim konfiskacijama i nacionalizacijama. Nakon neprijepornog materijalnog prosperiteta i bogatstva – jer nikad se u Hrvatskoj nije bolje živjelo i s većim društvenim standardom – preskočeno je zadovoljstvo i dogodila se neugasiva obijest vrijedna žaljenja i kazne, uistinu nevjerojatna tragedija obilja tipična za služinski mentalitet.
Kazna nešto malo kasni, ali stiže uskoro i navrijeme. Prije spomenuto uživanje u glazbi napuštenosti i očaja, isto kao i besramni slikarski kič obješen na vlastiti zid ili sramotno loša obrazovanost samo su manifestacija dubokog kvarenja nacije koje prije ili kasnije dolazi na naplatu. Nije li pokušaj boljševičkih aktivista da se ukrcaju u povorku tragedije u osnovnoj školi Prečko dovoljno jasna slika licemjerne Hrvatske koja se hrani nesrećama i uživajući u tuđoj boli prenemaže puna lažnog suosjećanja i zlobe? Sve to govori da je hrvatski narod ponešto drugačiji od onog kako sâm sebe vidi i predstavlja se svijetu.
Postoji li povezanost konzumiranja šund glazbe, vješanja neukusnih slikarija i indolentnost na loše rezultate u obrazovanju – nije nimalo retoričko pitanje. Itekako i nažalost da. To je dodatno pripitomljavanje blejećeg stada i nastavak civilizacijskog raspadanja u korijenu, a njegovo je cvijeće sasušeno i smrdljivo, plodovi nejestivi. To je ona propast iz obilja koju živimo danas u Hrvatskoj i ono još razornije što uzoholjele i nespremne Hrvate čeka u doglednoj budućnosti. Kazna za obijest i ruganje vlastitim žrtvama.
Djeca nisu kriva, ona očekuju da ih stariji poduče i štite, ali ne i da se o njima nakon odrastanja brinu kao o nejakoj mladunčadi. Djeca nisu mladunčad, a odgoj i obrazovanje djece najvažnija je zadaća u ljudskom životu. U Hrvatskoj mnogi roditelji formativni odgoj olako prepuštaju drugima, bilo kome – vrtić, škola i obiteljski seniori – samo da bi poslije, ako se ambicije s djecom izjalove i krene naopako, imali alibi i mogli bi okriviti drugoga. Takvi roditelji žive gorke plodove vlastite lijenosti i neprestano traže da drugi obave njihov posao. Njihova djeca nastavljaju raditi to isto.
