Obljetnice ostvarenja međunarodnopravne i teritorijalne suverenosti Hrvatske koje smo danas skloni shvaćati samorazumljivim datostima, prilike su da se iznova prisjetimo pravog značenja suverenosti.
15. siječnja 1992.
„Njemačka, Vatikan, San Marino, Island, Latvija, Litva, Ukrajina, Estonija, Slovenija, Velika Britanija, Francuska, Italija, Španjolska, Portugal, Danska, Nizozemska, Irska, Grčka, Belgija, Luksemburg, Austrija, Malta, Švicarska, Kanada, Norveška, Mađarska, Bugarska i Poljska“.
Svi koji se sjećaju tog 15. siječnja 1992. nikada ne će zaboraviti ekran Dnevnika Hrvatske radiotelevizije na kojem su taksativno bile navedene sve države koje su priznale samostalnost Republike Hrvatske. Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman u obraćanju naciji tada je rekao: „Hrvatska se nakon punih devet stoljeća vraća u međunarodnu zajednicu kao slobodna i međunarodno priznata država“.
Datum kada je ispisana povijest
Osim SR Njemačke koja je odigrala iznimno važnu ulogu u lobiranju za hrvatsku neovisnost među zemljama tadašnje Europske zajednice, jedinstvenu ulogu u hrvatskom putu suverenosti imala je Sveta Stolica i „naš Papa“ sveti Ivan Pavao II. Kada je Sveta Stolica dva dana prije zemalja tadašnje Europske zajednice priznala međunarodnopravni subjektivitet Hrvatske Ivan Pavao II. kao da je ponovio blagoslov što ga je njegov predšasnik papa Ivan VIII. 879. godine upustio „dragom sinu Branimiru“: „Kako smo naime na dan Uzašašća Gospodnjega služili misu na žrtveniku sv. Petra, digosmo ruke uvis i blagoslovismo tebe i cio narod tvoj i cijelu zemlju tvoju, da možeš ovdje uvijek spašen tijelom i dušom sretno i sigurno vladati zemaljskom kneževinom“.
Hrvatska izlazi iz mraka socijalizma
Hrvatska se doista vratila u okrilje europske uljudbe, premda iz njega nikada nije otišla. Politički entitet koji se naziva Hrvatska u raznim je oblicima i modalitetima, u različitim granicama i bez njih postojao i opstajao od srednjovjekovlja do suvremenosti. Pa iako se međunarodno priznanje može promatrati kao povratak, osobito ako se uzme u obzir prethodno nedemokratsko i totalitarno uređenje SFRJ, priznanje hrvatske samostalnosti ipak je jedinstven povijesni događaj. Hrvatska kneževina i kasnije Kraljevstvo bile su srednjovjekovne političke tvorevine koje ne možemo shvaćati državama u današnjem smislu riječi. Sigurnost, stabilnost i prosperitet svakog političkog entiteta u ranom srednjem vijeku prije svega je ovisila o snazi i sposobnostima njezina vladara, a tada još nije bio razvijen moderni koncept granica i teritorija. 15. siječnja stoga je višestruko poseban datum jer njime je prvi put jasno i nedvosmisleno od strane europskih slobodnih i demokratskih naroda u modernom kontekstu priznata suverenost hrvatskog naroda nad slobodnom i demokratskom Republikom Hrvatskom, njezin međunarodnopravni subjektivitet i pravo na zaštitu svoje teritorijalne cjelovitosti.
Dan pobjede hrvatske diplomacije
Ni malo slučajno na isti dan, šest godina kasnije – 15. siječnja 1998. vlasti Prijelazne uprave Ujedinjenih naroda za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem (UNTAES) predale su hrvatskim vlastima u ruke sve institucije državne vlasti uključujući policiju, graničnu policiju i carinu čime je okončan proces poznatiji kao Mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja. Prvi puta u svojoj povijesti hrvatski narod postao je suveren nad svojim cjelokupnim međunarodno priznatim i jesno definiranim teritorijem. I ma kako činjenica da su Hrvati „svoji na svome“ bila velika za Hrvatsku, uspjeh misije UNTAES nije velik događaj samo za Hrvatsku, već za cijelo čovječanstvo. Prva je to i do sada jedina uspješna mirovna misija Ujedinjenih naroda u kojoj nije izgubljen niti jedan jedini ljudski život. Hrvatska je tada cijelom svijetu zajedno s predsjednikom Tuđmanom uskliknula: „Pobjednik koji ne zna praštati sije klice novih razdora i budućih zala, a hrvatski narod to ne želi“.
Borba za samostalnost okrunjena je mirom
Hrvatska je izborila svoju samostalnost i obranila svoj teritorij. Hrvatska sloboda izborena je krvlju hrvatskih branitelja i civila koji su svoje živote i zdravlje položili na oltar domovine te ustrajnim zajedništvom cjelokupnog hrvatskog naroda u domovini i iseljeništvu. Nebrojeni su joj na njezinom putu suverenosti pomogli, baš kao što su joj brojni i odmogli. Priznanje međunarodne zajednice jedan je od najvažnijih trenutaka u ostvarenju hrvatske slobode jer je priznavši Hrvatsku svaka od gore navedenih država jamčila hrvatsku suverenost nad cjelokupnim njezinim teritorijem i jasno potvrdila da je prisutnost svakog drugog entiteta na njezinu teritoriju neprihvatljiva. Završetak misije UNTAES možda je još i važniji događaj budući da taj trenutak predstavlja puno ozbiljenje proglašene i međunarodno priznate suverenosti kao i zauzetost hrvatskog naroda za oživotvorenje ideje pravednog mira.
Sloboda u našim rukama
Obljetnice ostvarenja međunarodnopravne i teritorijalne suverenosti Hrvatske koje smo danas skloni shvaćati samorazumljivim datostima, prilike su da se iznova prisjetimo pravog značenja suverenosti. Budući da je u republici suveren narod, koja su to naša prava, a još važnije koje obveze kao suverena? Riječima predsjednika Tuđmana: „Nisu nam za sva zla drugi krivi. Niti će nam u bilo kakvim okolnostima samo drugi krojiti sudbinu. I za sadašnje stanje svi na svoj način snosimo odgovornosti. A pogotovo za budućnost: svoju osobnu, svoga zvanja i svog naroda.“
Piše: J. Blagojević
