Piše: Matija Štahan
Mnogi misle da je „desno“ istoznačnica za „konzervativno“ te „lijevo“ za „progresivno“. Griješe. Postoje različite kombinacije tih pojmova i koncepata.
Primjerice, lijevi konzervativizam nešto je što danas zagovara Slavoj Žižek, zbog čega je u proteklih desetak godina u glavnostrujaškim globalnim medijima izgubio status prvorazrednog sugovornika i suradnika. Lijevi konzervativizam karakterizira oponiranje novijim valovima ljevice koja je od marksističke postala postmarksističkom. Što to znači? S jedne strane, da je napustila klasični, prosvjetiteljski, racionalistički ljevičarski materijalizam i prepustila se alkemiji rodne teorije i srodne, zamračiteljske i iracionalističke politike; s druge strane, da je ista ona marksistička načela o proletarijatu kao zapostavljenoj klasi univerzalizirala i primijenila na sve društvene skupine koje smatra zapostavljenima, bilo da je riječ o seksualnim i rasnim manjinama ili ženama, koje nisu manjinska, ali jesu povijesno zapostavljena skupina. Lijevi konzervativizam danas postoji tek na marginama, kako društvenim tako i onima političkim – njegovom predstavnicom u Hrvatskoj moglo bi se smatrati (premda to ne implicira istovjetnost sa Žižekovim svjetonazorom) Katarinu Peović i njezinu Radničku frontu, u svakom smislu marginaliziranu stranku. Glavnostrujašku alternativnu ljevicu, kako u politici, tako i u medijima danas predstavlja stranačka platforma Možemo!, koja se ne bavi klasičnim marksistoidnim temama, već rodnom, zelenom i inom političkom ezoterijom.
Što onda s desnim progresivizmom? Prije svega, nije riječ samo o recentnom fenomenu, nego i o povijesnoj činjenici. Fašizam i nacionalsocijalizam ponajbolje se mogu opisati upravo kao desni progresivizmi. Naime, i jedan i drugim, uz već dobro znani kult prošlosti, njegovali su i kult budućnosti; stvaranja svojevrsne ovozemaljske utopije i konzervativizmu nesvojstvenu revolucionarnost – nacionalsocijalizam je djelomice, u intelektualnom smislu, nastao kao banalizirana verzija eklektične međuratne, pretežito njemačke „konzervativne revolucije“ čiji su najprominentniji mislioci bili Oswald Spengler, Ernst Jünger, Julius Evola, Martin Heidegger te Carl Schmitt, od kojih se potonji dvojac nedvosmisleno povezao s Hitlerom uključenjem u NSDAP. Hitlerov režim bio je usmjeren k budućnosti („tisućugodišnji Reich“), ali isto vrijedi i za talijanski fašizam, intelektualno sustvoren talijanskim futurizmom Filipa Tommasa Marinettija, koji je u tehnološkom napretku, uz rat kao navodnu civilizacijsku higijenu, vidio svoju teleologiju i neodvojiv dio svojega smisla. (Općenito, ideologije poput nacionalsocijalizma kokteli su koječega – o Hitlerovu idejnom bućkurišu možemo govoriti kao o spoju desnice i progresivizma, ali i pretkršćanskog poganstva i prosvjetiteljske mitologije protukršćanstva, nacionalizma i rasizma kao, između ostalog, primijenjenog darvinizma, oživotvorene eugenike i, dakako, progresivističkog ničeanskog „nadčovještva“).
Prije negoli stignemo do suvremenog desnog progresivizma, vrijedi se upustiti u kratku digresiju kako bi se podcrtalo da je o svim navedenim fenomenima zapravo bolje misliti – ako već ne i pisati i govoriti, zbog komplikacija koje bi to izazvalo – u množini: kao o lijevim konzervativizmima i desnim progresivizmima. Na primjer, spomenuti primjer Žižeka i Peović zanimljiv je jer se njih dvoje o konkretnoj politici vjerojatno ne bi složili: Žižek je ljevičar s dozom sklonosti kulturološkom, pa i kršćanskom konzervativizmu; Peović je pak konzervativna ljevičarka u smislu svojega pretpostavljanja radničkog samoupravljanja „rodnom samoupravljanju“, ali nije iznosila stajališta koja bi se moglo smatrati kulturološki konzervativnima. Isto vrijedi i za desni progresivizam: različiti mislioci konzervativne revolucije kultivirali su drukčije vrijednosne sustave, što i samu navedenu revoluciju, ponajprije misaonu, čini raznolikom, pa onda nesvodivom i na nacističku ideologiju. Fašizam i nacionalsocijalizam također se razlikuju, a i konzervativizama postoji mnogo – od američkog izolacionističkog paleokonzervativizma do neoimperijalnog neokonzervativizma. Zato bi nepošteno bilo današnje primjere desnog progresivizma, sa svim njihovim dostacima i nedostacima, svesti na „fašizam“, a kao što to mnogi medijski analitičari na „antifašističkom“ autopilotu danas neopterećeno čine.
Ovime dolazimo do glavnih primjera desnog progresivizma danas. Najprominentniji od njih je Donald Trump, koji nema nužno ideologiju; prije bi se moglo reći da je on sȃm svoja ideologija. Postoje glavne konture njegova sustava vrijednosti – osiguravanje granica od masovnih ilegalnih migracija, ekonomski protekcionizam, povlačenje Amerike iz uloge „svjetskog policajca“ – a sve ostalo podložno je mijeni, ovisno o poziciji koju mu je u danom trenutku oportuno zauzeti. Primjerice, uoči i tijekom prvoga predsjedničkog mandata učinio je veće korake za ograničavanje pobačaja od bilo kojega svojeg nedavnog prethodnika, da bi se sada – kada se predizborna strategija Kamale Harris gradila oko dokumenta konzervativnih zaklada naziva Projekt 2025, a koji je podrazumijevao restriktivniji odnos prema pobačaju – opetovano distancirao kako od navedenog dokumenta, tako i od daljnje restriktivizacije pobačaja, govoreći kako se ne protivi legalnosti pobačaja kao takvog. Ako ste među onima kojima je biografija pokazatelj politike koju netko provodi, što ponekad jest, a ponekad i nije točno, tada će se i Trumpova biografija bolje nego u sliku konzervativne desnice uklopiti u predodžbu desnog progresivizma.
Retorički, Trump je također budućnosno usmjeren. U govoru nakon izborne pobjede najavio je novo američko „zlatno doba“. Na društvenim mrežama je pak najavio ponovno pokretanje Svjetskih sajmova kakvi su se održavali, u utopijskom, tehnooptimističnom duhu, prije stotinjak godina u Chicagu i drugim gradovima. U isto vrijeme, Trump se okružio predstavnicima različitih tipova desnog progresivizma: jedan od njih njegov je potpredsjednik J. D. Vance, koji je blizak idejama Curtisa Yarvina, bivšega programera, danas intelektualnog influencera i zagovornika preobrazbe Amerike u tehnoutopiju s monarhijskim ustrojem. Vanceovu kampanju sada, a Trumpovu još uoči prvoga mandata 2016. godine, financirao je Peter Thiel, libertarijanski milijarder koji drži da tehnološki napredak posljednjih desetljeća stagnira, zbog čega je potrebno smanjiti regulacije kako bi se transformiralo svijet i čovjeka. Prije nekog vremena svoju je tehnoutopiju kanio ostvariti utemeljenjem plutajućih gradova-država kraj Tahitija, ali s novom Trumpovom pobjedom i Amerika može postati njegovim igralištem više negoli je to bila do jučer. Thiel usput pokušava „izliječiti“ starenje, što njegovo djelovanje čini bliskim transhumanizmu. Naposljetku, tu je i Elon Musk, najbogatiji čovjek na svijetu, također blizak tehnoutopijskom naziranju svijeta i transhumanom poimanju čovjeka, kao i deregulaciji radi znanstvenog napretka, koji svoju utopiju ne projicira kraj Tahitija već na Mars, stapajući već sad u praksi čovjeka i tehnologiju (Neuralink).
Paradoksalno, mnogi konzervativni desničari navedene figure vide spasonosnima, nesvjesni progresivističke dimenzije njihova djelovanja.
Naravno, Trumpov sustav vrijednosti ima i konzervativnih elemenata – „čista“ ideologija ne postoji – ali njegovu srž bolje ćemo dokučiti pomoću koncepta desnog progresivizma. Dakako, taj progresivizam u sadržaju nije isti onome lijevom; primjerice, Trump transrodnosti uzima povlašten položaj koji joj je lijevi progresivizam omogućio, ali na upražnjeno mjesto mogao bi doći barem „mekani“ transhumanizam, kao koncept od transrodnosti još obuhvatniji, a koji je na neki način i podrazumijeva, pa i prešutno afirmira. Desni progresivizam neće širiti seksualne slobode pred kojima su se sljedbenici lijevoga progresivizma pobožno klanjali, ali neće ih niti pretjerano sužavati, od istospolnoga braka do pobačaja kao integralnih dijelova permantne seksualne revolucije. Na alternativnoj desnici oživljuju neki od starih fenomena kao što su eugenika i rasizam, i bit će zanimljivo vidjeti koje će od njih Trumpova administracija javno ili prešutno prihvatiti, a koje odbaciti. Pretpostavljam da rasizam neće biti prihvaćen, to jest da će se za Trumpa u Ameriku vratiti rasna ravnoteža, a što se vidi i po sastavu njegove nove administracije (političari poput Harris često su, kao zagovornici revolucionarnog Black Lives Matter pokreta, bili predstavnici obrnutog, tj. antibjelačkog rasizma), ali i da će se eugenika, premda ne pod tim imenom, vratiti u tehnoutopijskom, transhumanom ruhu.
Desni progresivizam od onoga se lijevog razlikuje po tome što u ideologiju napretka radi napretka samog, u svojevrsnoj sekularnoj tehnoutopijskoj teleologiji, prenosi neke od vrijednosti koje je lijevi progresivizam zapostavljao (primarno nacionalni ponos), ali i dalje će ostati predan napretku koji se već i u starim desnim progresivizmima očitovao kao potkopavanje tradicije i neutaživa žeđ za novim, od ničeanskog nadčovjeka do transhumanog postčovjeka.
