Hoće li Inicijativa Tri mora, taj važan, ali pomalo zanemaren međunarodni projekt koji ima za cilj gospodarsko i kulturno jačanje Srednje Europe, ponovno oživjeti s još jednim ulaskom Donalda Trumpa u Bijelu kuću?
I hoće li, ako se tako dogodi, Hrvatska, koja je zajedno s Poljskom, uz potporu prve Trumpove admnistracije, pokrenula Inicijativu, pokušati preuzeti još istaknutiju ulogu u njoj?
To su pitanja koja se automatski javljaju nakon informacije o pripremanju novog summita Inicijative, desetog po redu, koji se u travnju treba održati u Poljskoj (najvjerojatnije u Varšavi). Andrzej Duda, poljski predsjednik na odlasku kojemu drugi mandat ističe ovo ljeto, nakon 10 godina obnašanja predsjedničke dužnosti odlučio je za oproštaj pripremiti jedan velik i potencijalno iznimno značajan međunarodni događaj – summit Incijative koju je pokrenuo 2016. godine zajedno s hrvatskom predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović.
U devet godina postojanja projekta, pokazalo se kako je riječ o možda i najvažnijoj inicijativi u srednjoeuropskom kontekstu nakon pada komunizma, iza koje je stajala nakana jačanja Srednje Europe u gospodarskom i političkom smislu i njezino nametanje kao važnoga igrača u okvirima Europske Unije.
Projekt koji je krenuo iz Poljske i Hrvatske uz blagoslov američke adminstracije bio je temeljen na jačanju srednjoeuropskog gospodarskog interesa, ali i kulturološkog identiteta onog dijela Europe smještenog između Baltičkog, Jadranskog i Crnog mora. Riječ je o prostoru koji čine narodi s vrlo sličnom poviješću i iskustvom represije komunističkog režima. Upravo zbog vladavine toga režima, taj je dio Europe gospodarski i logistički zaostajao što je vidljivo, primjerice, u nedovoljnoj energetskoj diversifikaciji ili slaboj prometnoj infrastrukturi u smjeru sjever – jug Europe. Inicijativa Triju mora nastala je upravo iz potrebe prevladavanja ovih nedostataka i stvaranja uvjeta za snažniju suradnju između tih država, prije svega kroz energetiku, transport i digitalizaciju.
Inicijativa je prolazila kroz različite faze, a jedan od njezinih presudnih momenata bio je sudjelovanje američkog predsjednika Donalda Trumpa na summitu u Varšavi 2017. Pojavljivanje Trumpa na tom susretu značilo je utvrđivanje potpore Washingtona projektu i početak realizacije barem jednog dijela predviđenih projekata. Ta je američka potpora potvrđena i u studenom 2020. kada je Zastupnički dom američkog Kongresa usvojio jednoglasno rezoluciju kojim je američka službena politika izrazila svoju potporu Inicijativi. Rezoluciju br. 672 zajednički su predložili republikanski i demokratski zastupnici, a njezin tekst daje punu potporu Incijativi i opisuje je kao politički projekt koji kroz jačanje energetske neovisnosti i infrastrukturalne povezanosti jača sigurnost Europe i njezina partnera Sjedinjenih Država.
Treba tu jasno napisati: ono što je uslijedilo bio je ulazak Joe Bidena u Bijelu kuću i s njim povezan stanovit pad interesa i spremnosti za stimuliranje projekta Triju mora. Od samoga početka bilo je jasno kako se Inicijativa odvija u stanovitoj napetosti u odnosu na Njemačku (kao i na Rusiju) i na njihove interese u Srednjoj Europi. Iako su Grabar-Kitarović i Duda opetovano ponavljali kako projekt nije stvoren u „kontri“ prema Berlinu, bilo je jasno kako on na određeni način pokušava promijeniti odnos snaga u kontekstu Srednje Europe i osigurati novu razinu suverenosti i samostalnosti država koji čine tu povijesnu i zemljopisnu cjelinu. Bidenova admnistracija, jasno je, za razliku od Trumpove nije bila sklona tim promjenama i odlučila je igrati na, kako je to ona vidjela, sigurnu kartu partnerstva s Njemačkom kao glavnim jamcem stabilnosti u Europi.
To se promijenilo nakon ruske agresije na Ukrajinu. Ono što je ta agresija pokazala jest, među ostalim, i potpuni fijasko politike Berlina temeljene na ustupcima Moskvi u zamjenu za jeftine energente. Upravo ta politika dovela je do toga da se Vladimir Putin osjeti dovoljno jak i bogat da udari na Ukrajinu.
Pogreške politike Angele Merkel možda nisu izazvale veću autorefleksiju u samoj Njemačkoj, ali sigurno jesu u državama Srednje Europe koje su tim pogreškama bile ugrožene, a po svemu sudeći i u Washingtonu. To je definitivno stvorilo ozračje pogodno za novi zalet Inicijative, posebice kada se zna da je energetska slika Europe upravo u procesu potpunog redefiniranja povezanog i s oslobađanjem od ovisnosti o ruskim energentima.
To nas dovodi do aktualne situacije i pobjede Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima. Već sada je prilično izvjesno kako će njegova administracija uložiti posebnu energiju kako bi taj projekt ponovno zaživio. Posebice zato što Trump u Njemačkoj ne vidi ono što je vidio Biden – pouzdanog partnera kojemu može vjerovati.
Prema mojim informacijama, predsjednik Andrzej Duda i njegovi suradnici intenzivno rade na tome da se Trump pojavi krajem travnja na summitu kao njegov glavni gost. Znajući dobre relacije koje je poljski predsjednik uvijek imao s Trumpom (kao i, naglašavam, s Bidenom), takav scenarij je sasvim moguć. Trumpovo pojavljivanje na summitu bilo bi, kao i ono prije osam godina, jamstvo potpore njegove administracije Inicijativi i pokretanje novog ciklusa aktivnosti unutar projekta.
Glavna razlika u odnosu na situaciju prije osam godina jest da Inicijativa nema tako izraženog vođu kao tada. To je nekada bila Poljska, u kojoj je i predsjedničku i izvršnu vlast imao tabor Prava i pravde (PiS), glavne konzervativne poljske stranke koja je stajala iza Inicijative. Danas je PiS u oporbi, a Duda odlazi ovo ljeto. Glavni favorit za njegova nasljednika je Rafał Trzaskowski, gradonačelnik Varšave i kandidat vladajuće Građanske koalicije (KO) premijera Donalda Tuska.
Njegov glavni konzervativni protukandidat jest dr. Karol Nawrocki, povjesničar i direktor Instituta za nacionalno sjećanje, koji je neovisni kandidat s potporom PiS-a.
Prema anketama, Trzaskowski jest u prednosti od nekih 10 posto, ali ta razlika je smanjena od početka pretkampanje, a služeni početak kampanje za izbore u svibnju je tek pred nama. Pobijedi li Trzaskowski, kontinuacija potpore Inicijativi dovedena je u pitanje, jer njegova politička formacija je pod cjelovitim nadzorom i patronatom Berlina. Pobijedi li Nawrocki, ta kontinuacija je izvjesna, ali je pitanje koliko će on moći napraviti s vladom Tuska koja će ga sigurno sabotirati (scenarij prijevremenih izbora na kojima bi Tusk izgubio vlast nije nemoguć, ali ovdje nema smisla špekulirati s njim).
U takvoj situaciji, mjesto lidera Inicijative ostaje upražnjeno. Može li ga preuzeti Hrvatska, država koja je zajedno s Poljskom cijeli projekt započela?
U svom nedavnom tekstu, analitičarka Višnja Starešina napisala je kako nakon pobjede Trumpa Europa prolazi kroz uspostavljanje novih geopolitičkih pravila igre. U toj novoj igri, nastavlja Starešina, Hrvatska bi mogla potražiti korist za sebe i vratiti se jačanju strateškog partnerstva s SAD-om, partnerstva koje je u zadnjih dvadesetak godina bačeno u drugi plan.
Tu ključnu ulogu može odigrati LNG terminal na Krku, koji jedva da smo napravili, nakon što su proruski lobiji u Hrvatskoj neprestano radili na odugovlačenju njegove gradnje, a danas Hrvatskoj donosi veliku prednost. Taj terminal bio je od samoga početka jedna od ključnih točaka plana o energetske diversifikacije država u Inicijativi, kao i njegovo povezivanje s drugim LNG terminalom, onim u poljskom Świnoujściu. On može postati naša polazišna točka u sudjelovanju u redefiniranju energetske i sigurnosne slike suvremene Europe, prigoda kakvu Zagreb nije imao dugo u svojoj povijesti.
Da bi se ovaj potencijal ostvario, vlada Andreja Plenkovića mora pokazati političku hrabrost koja znači i preuzimanje određenog rizika. Hrabrost veću od one koju je pokazivala dosad kada je u pitanju Inicijativa.
Negativna rutina hrvatskih političkih elita koje se bolje snalaze u konceptima izravnog savezništva s velikim državama nego u dinamičnijim političkim inicijativama, loše je djelovala na percepciju projekta u Hrvatskoj. Ne znam koliko sam puta svojim poljskim poznanicima morao objašnjavati zašto konzervativna vlada u Zagrebu ne čini više na jačanju te inicijative. Naravno, kada je Zoran Milanović preuzeo Pantovčak, situacija je postala još gora, jer je ovaj kritizirao Inicijativu od početka, što se sasvim sigurno neće promijeniti.
Kao što vidimo, situacija s Inicijativom Tri mora donosi sa sobom stanovite rizike i neizvjesnosti za onu snagu koja želi započeti jači angažman u njoj. Ali, mogući dobitak toliko je važan da se i takav ulog čini kao vrijedan pokušaja. Hoće li se Hrvatska ili neka druga država Inicijative odvažiti na tu igru, mogao bi pokazati već 10. summit Inicijative Triju mora u Poljskoj.
