Ako kolumna i nije najsretniji oblik popularizacije znanosti, zacijelo nije ni najgori. Pitanje pak kako to dvoje povezati stavlja pred iskusnog povjesničara i neiskusnog kolumnista ponešto neugodnu zadaću.
Osim sasvim prizemnih i samorazumljivih razloga koji će potaknuti prezaposlenog profesionalnog povjesničara da se uhvati pisanja kolumne obično se ključnim poticajem za takav pothvat drži plemenita nakana premošćivanja jaza između znanstvene „kule bjelokosne“ i zainteresirane javnosti. Ako kolumna i nije najsretniji oblik popularizacije znanosti, zacijelo nije ni najgori. Pitanje pak kako to dvoje povezati stavlja pred iskusnog povjesničara i neiskusnog kolumnista ponešto neugodnu zadaću. Kakve, naime, veze može imati kolumna, kratka vrckasta forma, s istraživanjem prošlosti – često smatranim mukotrpnim i dosadnim pothvatom – pogotovo kad je riječ o razdobljima i temama koje javnost ne doživljava osobito važnima? Za početak, kako s tim pothvatom započeti?
Očita mogućnost bila bi osvrnuti se na povijest kolumne i otkriti što bi taj novinarski žanr mogao ponuditi povjesničaru. Alternativa koja polazi od obrtanja poretka dviju riječi ipak, čini mi se, obećava nešto više. Pitanje je, dakle, što bi povijesna kolumna imala biti? Pokretanje Matičina portala i angažman (još jednom, hvala uredništvu na pozivu i iskazanom povjerenju) za mene je bila prigoda otkriti (blaženo međumrežje!) da žanr „povijesne kolumne“ već postoji. Iako se – barem u globalnom kontekstu – ne mogu pohvaliti originalnošću, svakako se mogu osloniti na postojeće predloške i poslužiti se njihovim odrednicama. A, evo, što kaže jedna od njih: „Povijesni kolumnisti premošćuju jaz između akademske povijesti i novinarstva. Pisanjem kolumni profesionalci u svakom od tih područja imaju za cilj utjecati na tijek svjetskih zbivanja stavljajući aktualne događaje u povijesnu perspektivu dok educiraju laike o prošlosti.“
„Utjecati na tijek svjetskih zbivanja“ zvuči kao ponešto preuzetan cilj, no mjesto koje (barem u novijoj hrvatskoj povijesti) u javnom prostoru zauzimaju povjesničari dade naslutiti da takovih sklonosti među sljedbenicima Klio ne manjka. For better or worse! Isplovljavanjem iz zaštićene luke često ustajalog akademskog diskursa povjesničar, pretvarajući se u kolumnista, može se nadati vjetrovitijoj pučini dovodeći pri tom u pitanje vlastite uske znanstvene kompetencije. Objašnjenje za prihvaćanje rizika zacijelo, barem djelomično, leži u lakoći s kojom se može pisati o stvarima o kojima manje znamo, kao i o olakšanju koje donosi zbacivanje tereta formalnih zahtjeva akademskog diskursa. Razloge toj sklonosti moguće je tražiti i u većem dosegu i očekivanoj čitanosti no što je slučaj sa skrovitim, često nepristupačnim znanstvenim raspravama. Ne manjka, naravno, ni grčevitih pokušaja stručnjaka za opskurne i irelevantne teme da se nametnu kao arbitri ili barem da se uključe u javnu raspravu. Kako god bilo, u nas je uočena sklonost stručnjaka za srednjovjekovlje da sklize prema bavljenju modernijim razdobljima dok su povjesničari modernog doba nerijetko u napasti baviti su politikom više nego svojim poslom. Sve to i nije neobično jer, u krajnjoj liniji, prošlost je manje-više zanimljiva kad ima neke veze sa sadašnjošću. Upravo je taj priziv na sadašnjost – u svom patološkom obliku opisan kao prezentizam – istovremeno najveća snaga, ali i jedna od najvećih prijetnji disciplini povijesti.
U borbi za pozornost, povjesničari istraživači novijih razdoblja tu su istovremeno u prednosti i u neprilici. Bave se, naime, događajima kojih se ljudi još sjećaju, ili barem se sjećaju ljudi koji su ih se sjećali. A to stručnjake dovodi u neugodnu situaciju da se bave stvarima u koje se svi (ponekad s pravom) osjećaju upućenima. Dobra strana te nevoljne službe svakako je lakši put do popularnosti jer u širokom spektra čitatelja uvijek nađe dovoljno dobrohotnih koji žele da im bolje upućeni pomognu razumjeti stvari kao i onih čija uvjerenja nalaze svoju potvrdu u radu omiljenog povjesničara.
No, što je s povjesničarima koji se bave udaljenijim razdobljima? Ti su, barem na prvi pogled, u neprilici. Koga zanimaju ženska sumerska božanstva, rimski porezi ili srednjovjekovni notari? Mnogi bi se iznenadili, no istraživanja pokazuju da su povijesne teme i dalje vrlo popularne (navodno na YouTubeu najpopularniji oblik sadržaja). Konačno, srednjovjekovlje, osobito u hrvatskom kontekstu, i nije sasvim irelevantna tema. U svjetlu rasprava u javnosti – čini se štoviše pravim evegreenom. Kako mi nedavno reče kolega koji je postao političar: „Što se tiče tema kojima se baviš: irelevantne su sad, a bit će jednako irelevantne i u budućnosti. Uglavnom o njima ćeš uvijek moći pisati“.
Kako god bilo, oni koji se udaljenijim razdobljima ozbiljno bave (osim što su zbog manjka izvora prisiljeni biti nešto kreativniji od modernista) u položaju su promatrati i moderna zbivanja u znatnom dužem trajanju i iz drugačije perspektive. Za ilustraciju će poslužiti iskustvo kolegice koja je dio „zatvaranja“ povodom širenja virusa COVID provela istražujući u mletačkim arhivima. Usred tjeskobne brige oko ishoda cijele stvari utješila ju je susjeda dijagnozom (koja se pokazala točnom) da u Veneciji „svaka kuga traje jedan Božić i dva Uskrsa“ (u izvorniku: parchè ‘na pandemia passa, ghe voe un Nadae e do Pasque). Iako se zacijelo neće svatko složiti s time da srednjovjekovlje nudi priručnik za postupanje s kužnim bolestima, teško je osporiti pomisao da pogled iz „veće udaljenosti“ može imati svojih prednosti. Ako ništa, srednjovjekovlje je, još uvijek i barem u europskom kontekstu, izvor glavnine našeg civilizacijskog imaginarija. Shvaćena kao identitetsko ishodište, spremnik simbola ili pak izvorište pouka, davna se prošlost iz te perspektive može doimati statičnom, pa i jednostavnom.
No, kao što je uočio Umberto Eco u svojem lucidnom eseju, srednjovjekovlje nije samo znatno složenije od onoga što se na prvi pogled čini, već može poslužiti i kao ogledni primjer utjecaja suvremenosti na oblikovanje slike o prošlosti. Stoga i Ecovih deset „srednjih vjekova“ odražava ponajprije interese i preokupacije onih koji ih oblikuju. Kao što u uzročno-posljedičnom smislu prošlost u mnogočemu određuje sadašnjost kao svoj ishod, zacijelo nije nikakva novost utvrditi da su naše slike prošlosti obojene našim suvremenim pogledima i brigama. Potaknut tom idejom, za ime kolumne posudio sam naslov čuvene knjige Barbare W. Tuchman. Nadahnuće u metafori prema kojoj povijest služi kao odraz u kojem možemo vidjeti sebe (slagali se ili ne s njezinim zaključcima o 14. stoljeću), smatram vrlo poticajnim. Pitanje pak što nam davna prošlost i njezino proučavanje mogu reći o nama samima, i na koji način mogu pomoći razumijevanju sadašnjosti, postat će, nadam se, jasnije u nizu koji ovim tekstom započinjem.
Malo kome je zacijelo promakla vijest o tome da nekakva udruga u Srbiji traži „povrat“ Višeslavove krstionice ili rasprava u Saboru o opravdanosti proslave 1100 godina Hrvatskog kraljevstva. Je li obilježavanje te obljetnice monarhistički napad na demokraciju? Ima li smisla nazvati splitsku zračnu luku po sv. Jeronimu? Kakve veze imaju korona, kuga i vudu? Je li Krleža pišući o srednjovjekovlju bio mitoman? Kakav je odnos povijesti i mita i mogu li se uopće razdvojiti? Kakav učinak na društvo ima neslaganje oko povijesti? Živimo li u doba rata protiv prošlosti? Ta i slična pitanja, ocrtavajući konture područja na kojem se suvremenost i prošlost sastaju i prelamaju, nagovještaj su tema koje će se tijekom vremena zacijelo pretvoriti i u naslove kolumni.
Nije, dakle, ni novost ni čudo to što slike prošlosti koje društvo njeguje govore podjednako (ako ne i više) o njemu samome kao i o njegovoj prošlosti. Pri tom ne mislim na svjesnu i ciničnu zlouporabu prošlosti – koja je uostalom i relativno rijetka – već upravo na sklonost ljudskog duha da u prošlosti traži opravdanje za sadašnje odluke. Ako se događaji iz prošlosti uzimaju tako ozbiljno i pridaje im se takvo značenje da počinju određivati stvarnost zacijelo nije pogrešno govoriti o nekoj vrsti terora prošlosti nad sadašnjošću. Nasuprot tome, projiciranje suvremenih preokupacija u prošlost također se može pretvoriti u oblik nasilja nad (koliko god krhkom rekonstrukcijom) stvarnosti. Obje su pojave u nekoj mjeri uobičajen dio bavljenja poviješću i problem zacijelo nije u tome događa li se to, već u mjeri u kojoj iskrivljavanje postaje očito i društveno štetno.
Kako god bilo, bez sjećanja ne znamo tko smo. Riječima Kevina Bakera, kolumnista časopisa American Heritage “… bez povijesti mogli smo se roditi jučer. Društva moraju učiti iz iskustva baš kao i ljudi.“ Zajednice, kao i pojedinci, imaju potrebe usklađivanja sjećanja – i u formalnom, i u sadržajnom smislu. Cikličke rasprave u hrvatskoj javnosti i medijima koje se rasplamsavaju oko javnih komemoracija, tek su vršak dublje društvene podijeljenosti. I to nije ništa neobično, pa možda čak ni loše. Kao i u slučaju pojedinaca čija je osobnost poremećena gubitkom pamćenja, društvo koje ne poznaje svoju povijest, teško se snalazi i u sadašnjosti. Ako to nije dovoljno dobar razlog za bavljenjem prošlošću, ne znam što jest. Stoga i potreba kompetentnih tumača tragova prošlosti mora prethoditi službi njezinih popularizatora i korisnika. No, iz perspektive odgovornosti za društveno zdravlje, zadatak povjesničara bio bi tek napola dovršen kad razumijevanje prošlosti ne bi doprlo i izvan kruga stručnjaka. Nadajući se da će se među takovima naći zainteresiranih povremeno zaviriti u Daleko zrcalo, potpisnik se ovih redaka obvezuje to ogledalce svako toliko preokrenuti, protresti i ulaštiti, radoznalo iščekujući odraze koji će se u njemu pojaviti.
[1] Andrew Bernstein, „About the Historians Who Write History Columns“, History News Network https://historynewsnetwork.org/article/22441
